Piše Milan Rakovac
Krik iz fojbe
(Arhiva Glasa Istre)
Giacomo Scotti pažljivo nabraja krucijalne momente denacionalizacije, cijeli niz ozakonjenih divljaštava; kao što su Kraljevski ukaz br. 800 iz 1923. koji je talijanizirano nekih 1.500 slavenskih toponima. Kraljevska zakonska odredba br. 1796. iz 1925. o zabrani korištenja svih jezika različitih od talijanskog; Kraljevski ukaz iz 1927. o "vraćanju u talijanski oblik prezimena koja su izvorno talijanska"; naseljavanje nekih 50.000 ljudi iz Južne Italije u Istru radi "etničke bonifikacije", zatvaranje oko 500 hrvatskih i slovenskih škola s nekih 80.000 učenika…
Autor bilježi mnoštvo konkretnih događaja i svjedočenja o rasističkim nasrtajima, kojima je za cilj denacionalizacija Istre, kao što je pismena preporuka koju piše Italo Sauro (jedan od pet sinova talijanskog heroja iz Prvog svjetskog rata, Nazarija Saura) 1939. Mussoliniju: "Trebalo bi izazvati emigraciju intelektualne populacije i najnepouzdanijih predstavnika srednjih slojeva jer obični narod uvijek radije ostaje i s prolaskom vremena će se podvrgnuti našem jeziku i našim zakonima. Naravno, u ovom slučaju treba djelovati odlučno… provodeći s upornošću denacionalizaciju ovog stanovništva", ali uz to "dovesti u velikom broju vrsne talijanske elemente... potičući ruralne Slavene na emigraciju, tjerajući ih da se s vlastitim obiteljima odsele"…
Ili kao što je pismo Nade Milić u Il Piccolu 2005. Dinu Papu (Papo): "11.606 slovenskih i hrvatskih civilnih zatočenika, preminulih u šezdeset i sedam zatočeničkih logora koje je osnivao sam Duce, nevinih žrtava strategije dehumanizacije i uništenja koja se realizirala na otoku Rabu (Arbe)… danas nemaju koga da ih brani ili da ih se sjeća".
Naposljetku, u poglavlju "Ples brojaka" Giacomo Scotti navodi talijanske i ovdašnje izvore o fojbama i egzodusu. Tu je reakcija na Mesićev odgovor Napolitanu, koju je javno uputio viđeni post-fašist Maurizio Gaspari: "Vjerujem da bi te zemlje (Slovenija i Hrvatska op.a.) trebale na korektan način protumačiti ubojstva, kao i etničku i ideološku mržnju koje su prouzročile pokolj više od 20.000 Talijana i protjerivanje još 350.000 naših sunarodnjaka iz Istre, Rijeke i Dalmacije." Scotti donosi suprotna svjedočenja talijanskih historičara; Mario Pacor, Galliano Fogar, Raoul Pupo govore o 570 ljudi bačenih u fojbe i oko 4.000 deportiranih Talijana…
Sve što sam pročitao, iz raznih izvora s obje obale Jadrana, sažima se u brojke od nekoliko stotina (400 do 800) infojbiranih, mahom fašista i kolaboracionista, na području Istre poslije pada Italije. I zacijelo nekoliko tisuća (2.000 do 4.000) na tršćanskom području 1945., i poslije prestanka rata.
Također, u slavenski exodus iz Italije otišlo je između 60.000 i 120.000 ljudi, a mahom u talijanski exodus iz Jugoslavije moglo je otići ne više od 250.000 ljudi; ali samo ako se "optantima" pribroji i na tisuće onih koji su, sve do šezdesetih godina, bježali preko granice. Optanata iz Hrvatske bilo je oko 160.000…
Kako bilo, Scottijeva knjiga "Krik iz fojbe" dragocjen je doprinos povijesti i povijesnoj istini, kao žurnalističko-literarni skrupulozni zapis, u općoj pomami "laži i šutnje"…
*Nastavak u sljedećem broju
