Piše Milan Rakovac
Fojbe
(Iz knjige Davora Mandića "Fojbe")
Još smo se više zbližili koncem prošlog stoljeća, nakon smrti Fulvija Tomizze, kada smo utemeljili u Umagu međunarodne književne susrete TOMIZZA I MI, danas zvane FORUM TOMIZZA, s naumom vrednovanja djela i djelovanja velikog istarskog pisca, talijanskog, slovenskog, hrvatskoga pisca Fulvija Tomizze. Osnivači tih iznimno vrijednih prekograničnih susreta bili smo Nelida Milani Kruljac, Ulderico Bernardi, Ciril Zlobec i ja. Moram ovdje naglasiti delikatni poratni kontekst u kojem se to zbivalo, s državnim osamostaljenjem Slovenije i Hrvatske i mainstreamom patriotskog naboja, kao i obnove ne samo iredentističkog revašizma i revizionizma. Uloga Cirila Zlobca u tom procesu povezivanja kultura uz granicu, ne samo za Forum Tomizza, bila je ogromna. Njegov bespogovorni literarni autoritet kao i sudjelovanje u samom vrhu slovenske politike, svakako su svima nama olakšale posao, dajući nam bespogovorni kredibilitet.
Kroničar ovih dana lapidarno sažima životni put Cirila Zlobca: "Bil je partizan, tako kot vsi Zlobci, borec Kosovelove brigade v bojih pred Štanjelom in za štanjelski grad, ki so ga zasedli Nemci, potem pa partizani zažgali, ker se tam utaborjenih nacistov ni dalo drugače premagati. Ciril Zlobec je bil tudi partizanski učitelj in je prvič prišel v Ljubljano kasneje, že po vojni, kjer se je vpisal na slavistiko. Člani Pesmi štirih (Janez Menart, Tone Pavček, Kajetan Kovič, Ciril Zlobec) so prijateljevali, kolikor se je dalo, a vseeno živeli zelo skromno... Fašizem so mladi vaščani, Ponikovci, doživeli zelo kruto, saj so jih Italijani internirali v osrednjo Italijo še kot mladoletnike, stare okrog 15, 16 let, kar je bil nepredstavljiv zločin nad mladostniki. O tem je napisal roman Moška leta našega otroštva.
"Kao što je dobro primijetio Gianantonio Paladini u rimskom časopisu LA RIVISTA DALMATICA, danas bi, napokon, trebalo nastojati prevladati dva smjera tumačenja koje se međusobno sukobljavaju od 1945. nadalje (više u novinama nego u knjigama): tezu o ETNIČKOM ČIŠĆENJU u kojem su navodno stradali isključivo i jedino Talijani i onu drugu, poricanja pokolja. Tek je posljednjih petnaest godina, u hrvatskim i slovenskim radovima i razgovorima napuštena negacionistička teza… Talijanska desnica, naprotiv, nastavlja s iskrivljavanjem istine te ustraje na tezi o nacionalnom genocidu koji su pretrpjeli Talijani u Istri…
Ali, ako se opravdavaju pokolji koje su počinili nacisti i fašisti koje su nacisti novačili u Istri, riječima da su to neizbježni ratni događaji, zašto se ne bi postavilo i fojbe u okvir rata, zapravo masovnog narodnog ustanka, kakav je bio i pokret istarskih seljaka i radnika u rujnu 1943., odmah nakon kapitulacije talijanske vojske?"; piše Giacomo Scotti u uvodu svoje knjige "Krik iz fojbe" ("Adamić", Rijeka, 2008).
Scotti je složio ovu knjigu uvrštenjem većeg broja vlastitih zapisa, njihovom doradom i dopunom, i pažljivo slijedio razvoj kolektivnog nasilja na tlu Istre, od 1918. do konca Drugog svjetskog rata, skrupulozno povezujući uzroke i posljedice, nepristrano ukazujući na kontinuitet nacionalističkog zlodjela na ovom našem poluotoku. Paladini je upravo kada govori o dva smjera u tumačenju ratnih događaja, ali nije riječ samo o tome. Novi povijesni revizionizam, ne samo talijanski, nego podjednako hrvatski i slovenski, pokušava naprosto izbrisati fašizam iz kolektivnog pamćenja; to je svojevrsni egzil u amneziji.
A upravo će talijanski nacionalizam potaknuti kolektivno nasilje na ovim prostorima, tada dijelu Kraljevine Italije. Talijanski će nacionalizam (kojeg dijele sve talijanske stranke, osim socijalista i komunista) izravno organizirati, naoružati i legitimirati "pogranični fašizam", "julijanski fašizam", prije nego što su fašisti preuzeli vlast u Italiji, o čemu piše i Scotti:
"U Talijanskom zastupničkom domu, uključivši se u raspravu o politici Bonomijeve vlade, zastupnik Giuseppe Tuntar, rodom iz Vižinade u Istri, izrekao je 20. srpnja 1921. ‘optužbu stanovništva Julijske krajine protiv sramotnoga postupanja kojemu je izvrgnuto gotovo već tri godine’.
Dodao je: ‘Julijska krajina se zbog sljepoće predstavnika talijanske vlade pretvorila u novu Irsku’…
’U Julijskoj krajini je počeo harati fašizam; štićeni kraljevskom gardom su sve uništili uz pomoć i suradnju organa vlasti: dok je poštovani Bonomi bio ministar rata, vojni časnici su organizirali fašiste Julijske krajine u vojne odrede te su ih uz vojnih skladišta opskrbljivali oružjem. Labinske su rudare, čim su izašli zatvora, napali fašisti,.. u zatvor su smješteni oni napadnuti,.. a fašisti su stavljeni na miru’…".
*Nastavak u sljedećem broju
