Piše Dražen Katalinić
Da se ne ponovi
(Duško Jaramaz/Pixsell/Davor Kovačević)
I Hrvatska se među posljednjima u Europskoj uniji odlučila na uvođenje doživotne kazne zatvora. Mnogi se pitaju što se dosad čekalo, a kao konkretan povod uvođenju ovakve kazne bilo je nedavno ubojstvo maturanta u Drnišu koje je potreslo cijelu Hrvatsku. Podsjetimo, 19-godišnjeg Luku Milovca, koji je privremeno radio kao dostavljač hrane, ubio je Kristijan Aleksić kada mu je Luka dostavio narudžbu. Doživotnu kaznu zatvora tako uvodimo možda malo prekasno jer bi samo postojanje takve kazne, koju sudovi ne bi nužno morali ni izricati, bilo dovoljno da kriminalne umove odvrati od pokušaja svirepih ubojstava jer je Kristijan Aleksić u svibnju 1994. godine sa 17 uboda nožem ubio 22-godišnju djevojku, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora od samo 12 godina. A prije tri godine policija mu je pronašla vatreno oružje, optužnica je podignuta u studenom 2023., no sudski postupak nikad nije počeo. Da smo imali doživotnu kaznu zatvora, Aleksić bi možda već 1994. bio debelo iza rešetaka ili se možda uopće ne bi usudio pokušavati išta slično znajući da bi mogao doživotno u zatvor. No sud je uzeo u obzir kao olakotne okolnosti njegov loš socioekonomski status i raniju prekršajnu neosuđivanost, iako je riječ o osobi koja je već bila pravomoćno osuđena za brutalno ubojstvo. Ostalo je tragična povijest. Pri tom treba podsjetiti da je Hrvatska 2003. uvela doživotni zatvor, no već iduće godine je ukinut nakon što je Ustavni sud presudio da zakon nije donesen potrebnom dvotrećinskom većinom u Hrvatskom saboru.
Nemamo institut doživotnog zatvora, a kao najtežu kaznu izričemo kaznu dugotrajnog zatvora od 50 godina, no Aleksiću prijeti maksimalna kazna od 40 godina. To je zato jer većina suvremenih kaznenih zakona svrhu kazne vidi u resocijalizaciji pa bi izricanjem doživotnog zatvora bez mogućnosti pomilovanja, država napravila paradoks jer bi zakonski propisala resocijalizaciju, a onda je opet zakonski učinila nemogućom. Unatoč tome, Europski sud za ljudska prava je 2013. u presudi »Winter i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva«, a koja se odnosila na trojicu zatvorenika osuđenih na doživotni zatvor bez mogućnosti izlaska, zauzeo stav da takva kazna može predstavljati nečovječno i ponižavajuće postupanje. Tako se doživotna kazna zatvora sve više smatra nehumanom, a riječ je o drugoj najstrožoj kazneno-pravnoj sankciji nakon smrtne kazne, odnosno najstrožom kaznom u zemljama koje nemaju smrtnu kaznu. U prilog nehumanosti doživotne kazne ide i činjenica da kriminalistika smatra da s godinama, a posebno nakon 50. ili 60. godine života, agresija i nagon za vršenjem nasilnih kaznenih djela drastično opadaju. Još u 19. stoljeću su zbog toga kaznu doživotnog zatvora iz svojih pravosuđa izbacile Španjolska i Portugal.
Zagovornici kazne doživotnog zatvora podsjećaju da kazna mora biti proporcionalna težini djela i stupnju krivnje. Smatraju da za zločine koji trajno uništavaju ljudske živote, poput genocida, terorizma ili serijskih ubojstava, vremenski ograničena kazna pravno podcjenjuje težinu zločina. Njihovo je stajalište da mora postojati mehanizam koji će trajno izolirati osobe koje su počinile najteža ubojstva, a posebno recidiviste koji ponavljaju nasilna kaznena djela. Zagovornici doživotnog zatvora pri tom naglašavaju da pravni sustav mora biti primarni štit društva, pa bi trajna izolacija bila jedini stopostotni jamac da ta osoba više neće ugroziti nikoga.
Možda čak i važnije od (ponovnog) uvođenja doživotne kazne je uvođenje zaštitnog nadzora nakon izvršenja zatvorske kazne kako nam se više ne bi ponovili razni Aleksići, odnosno pravomoćno osuđene ubojice koje nakon izlaska iz zatvora namjeravaju nastaviti po starom, a kojima sudovi gledaju kroz prste zbog »lošeg socioekononskog stausa«. Iako nikome nije jasno kakve veze ima materijalni status pojedinca s težinom zločina koji je počinio. Kaznu doživotnog zatvora tako ponovo uvodimo kako bismo ispravili nedosljednosti u našem pravosudnom sustavu, ali i da država opere vlastitu savjest jer su se mnoga ubojstva (možda) mogla izbjeći samom činjenicom da je postojao institut doživotnog zatvora.
