Rasprava o novom povećanju paušalnog poreza za privatne iznajmljivače ponovo je otvorila jedno od ključnih, a slobodno se može reći i bolnih pitanja hrvatskog turizma. A to je tko zapravo stvara najveću vrijednost za lokalne zajednice i plaća li pravedan porez na svoju zaradu.

Naravno, sasvim je jasno, i to čak i malim iznajmljivačima, da Hrvatska ne može graditi svoju turističku budućnost isključivo ili uglavnom na njima. Jednako je tako jasno da je nekontrolirana apartmanizacija ostavila ozbiljne posljedice na prostor, i održivost brojnih destinacija. Koje bi u jednom trenutku mogle uništiti same sebe bloketarama i razinom turističke ponude koja obično ide s takvim konceptom. Da se ne spominje krhkost cijelog projekta u kojem su dizani brojni krediti u slučaju da se zbog neke vanjske ugroze dogodi da jedne godine turizam opasno zašteka. Kao što se dogodilo s koronom. Dvije ili tri takve godine dovele bi do socijalnog kolapsa u nekim dijelovima zemlje ovisnim o turizmu. Međutim, iz tih nespornih činjenica ne može se automatski izvući zaključak da male iznajmljivače treba proglasiti glavnim krivcima za najveće probleme hrvatskog turizma.

Država mora tražiti nove izvore prihoda, a paralelno u hodu pokušava redefinirati i turistički model. Ali i u tom novom modelu treba biti mjesta za male obiteljske iznajmljivače, a ne samo za velike investitore bili oni domaći ili kao što je to sve više slučaj inozemni.

Naime, novac od turizma koji zarade domaći iznajmljivači uglavnom u najvećem dijelu ostaje u Hrvatskoj. Kratko rečeno, prihod od obiteljskog smještaja u najvećem dijelu ostaje u gospodarstvu. Ostaje u sustavu. Veliki sustavi funkcioniraju drugačije. Posebno oni u stranom vlasništvu. Oni dobit mogu potpuno legalno iznositi iz Hrvatske. Istina, takvi objekti zapošljavaju ljude i plaćaju poreze, ali profit ide van.

Teško se može govoriti o stabilnom poslovnom okruženju ako se davanja moraju naglo povećavati. Ipak je tu potrebna neka elementarna predvidljivost. Naravno, država ima potpuno pravo donositi odluke o povećanju poreza. Porezna stopa nije nešto što je uklesano u kamen i mora takvo ostati do kraja svijeta. Okolnosti i potrebe se mijenjaju. I država treba reagirati. Porezne stope ne moraju ostati zamrznute zauvijek. Ali isto tako nije baš najugodnije ako se nekome davanja preko noći povećaju za skoro 100 posto. Skoro za dvostruko.

Naravno, otvara se i pitanje paušalnog plaćanja poreza po krevetu. A ne po stvarnoj zaradi. Pa netko u tom sustavu zaista plaća premalo poreza. Postoje puno pravedniji i bolji modeli koje koriste druge mediteranske, ali i neke kontinenalne zemlje. Način oporezivanja kod njih jest složeniji, ali je samim tim i pravedniji. Kod njih se jasno razlikuju mali obiteljski iznajmljivači s jedne i veliki poduzetnici s druge strane. To omogućuje da porezna davanja budu srazmjerna prihodima obveznika. A da se identičan aršin koristi za različite poslovne modele. Hrvatska bi iz tih primjera zaista moga svašta naučiti.

Problem hrvatskog turizma nije mali iznajmljivač s dvije sobe u kući u kojoj i sam živi. Problem su apartmanske zone gdje infrastruktura to ne može pratiti. Budućnost hrvatskog turizma ne može biti u masovnosti. Za to nemamo ni prostor niti resurse. To je za zemlje u koje dolaze milijuni gostiju. Mada i tamo ima sličnih problema kao i u Hrvatskoj. Ali turizam s manje gostiju i većom vrijednošću ne smije podrazumijevati likvidaciju malih iznajmljivača. Oni su desetljećima bili jedan od temelja hrvatskog turizma. Zato rasprava o porezima ne bi smjela biti ideološki obračun s malim iznajmljivačima. Nego prilika za reformu sustava u kojoj bi konačno svatko u turizmu plaćao adekvatan porez. To bi riješilo jako puno stvari. I učinilo cijeli sustav puno pravednijim i prihvatljivijim za sve. I svi bi znali koji im je poslovni okvir. Ne bi bila potreba iznenađenja kojima danas svjedočimo. Svima bi bilo puno lakše. Čak i turistima.

Povezane vijesti

• Vojni rok nužnost, a ne militarizacija
• Hrvatska industrija na raskrižju
• Hrvatska ne smije postati država slučaj