Premijera u Istarskom narodnom kazalištu: APSURDOM PROTIV TJESKOBE VREMENA

Je li zbog toga što živimo u takvom vremenu, ali Ionesco i njegov apsurd su se vratili na pulske kazališne pozornice, treći put u manje od dvije godine. Večeras je premijerno u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula uprizoreno "Ludilo u dvoje" u režiji Luke Mihovilovića, koji i glumi u predstavi uz Laru Živolić.

Dvoje pulskih glumaca koji se dobro poznaju pojavili su se tako na Maloj sceni INK-a kao bračni par koji dok vani bjesni rat raspravlja o tome jesu li isto kornjača i puž dok im je jedna od glavnih briga hoće li ići u šetnju.

Zapravo, ima tu puno više toga no što se čini na prvi pogled, jer ipak je ovo Ionesco, pa i njegov apsurd reflektira stvarnost. Kada je 1962. napisao ovo djelo svijet se smrzavao u Hladnom ratu, Berlinski zid tek je bio sagrađen, SAD je izvršio neuspjelu invaziju na Kubu koja je listopada '62. opet postala, na svu sreću samo političko, bojište između SAD-a i SSSR-a zbog onog što je danas poznato kao Kubanska kriza.

Bojne glave nuklearnih projektila u međuvremenu su deaktivirane, uništene ili sklonjene negdje daleko, i svijet je sada u nekom novom filmu koji izgleda kao jedna slobodnija nova verzija. Neki problemi su riješeni, no pojavili su se novi.

(Snimio Denis Butorac)

U Ionescovom predlošku dvoje su ljudi u izolaciji što bi još prije dvije godine izgledalo besmisleno. Sada međutim ima itekakvog smisla. Događaji su se promijenili, no tjeskoba je ostala. Protiv te tjeskobe dvoje glavnih likova bore se povlačenjem u sobu, njihov svijet koji djeluje sigurno dok u blizini ne eksplodira prva granata, da bi im se potom soba počela puniti zemljom i tijelima s glavom i bez nje koja dolijeću nakon eksplozija. Taj dio nikome neće ići na želudac, ali dovoljno je jak da se postavi pitanje tko je tu zapravo lud – protagonisti priče ili oni koji vani ratuju?

(Snimio Denis Butorac)

Njih dvoje bave se besmislenim, nevažnim stvarima, svako se malo podbadajući i pitajući se što je moglo biti da se nisu sreli. Nekoliko puta oni dobiju priliku izaći, no to se ne dogodi i oni ostaju u svom svijetu čak i kada rat završi, jer možda je taj smiraj tek privremen. Jesu li oni ludi što se bave toliko banalnim stvarima ili su ludi oni koji se vani ubijaju? Supružnici se u tom svom svijetu bore, ali nema tu krvi, tek poneke prejake riječi i puno nervoze koja ponekad prijeđe u cinični humor, ali ne i u nasilje. Ne, ono se događa vani.

Ima ovdje onih tipičnih Ionescovskih upadica poput "Kada sam bila mala, bila sam dijete", kao i nekih rečenica koje namjerno djeluju poput one neeksplodirane granate koja je upala u sobu. Napomena – ta granata će eksplodirati, zato oprez...

(Snimio Dejan Štifanić)

Mihovilović se potrudio da "Ludilo u dvoje" ne bude dosadno, da se stalno nešto događa na sceni, da se i publika pita zašto njegov lik otpočetka nosi krunu, i što taj spiker priča na radiju, i koji je taj nevidljivi lik u zahodskoj školjci. Tu su i te eksplozije koje na svu sreću nisu preglasne. Nešto stalno održava pažnju u sat vremena, na lijepo uređenoj pozornici koja će do kraja morati štošta otrpjeti.

Mihovilović potpisuje i scenografiju uz Gorana Šaponju, a ni ovaj put nije iznevjerila Desanka Janković svojim kostimima. Taj vizualni dojam omogućava glumcima da ne moraju histerizirati kako bi podigli atmosferu, iako nije da štede glasove, a dobro je što nijedan od likova nije dominantan. On možda povremeno djeluje kao glas razuma, ali to znamo jer komunicira s njom. Ona ga održava na životu, i u biti nitko njih ne prisiljava da budu zajedno. Oni to jednostavno žele čak i kada to ne izražavaju riječima, a Lara Živolić i Luka Mihovilović uspjeli su to prezentirati kroz međusobnu igru u kojoj na svu sreću, nisu pokušali potkupiti publiku jeftinim emocijama iako je u jednom trenutku izgledalo da bi to mogli učiniti.