Intervju s osnivačem
Željko Marković: U svijetu koji traži pravila i poslušnost, Jazzbina traži više slobode
(Snimio Milivoj Mijošek)
Nakon toliko vremena, Jazzbina, jedna od najznačajnijih pulskih manifestacija ponovo je oživjela zahvaljujući njenom pokretaču Željku Markoviću. Bio je to povratak u velikom stilu, nakon zagrijavanja u Kotaču s Ken Vandermarkom i Paalom Nilssen-Loveom, pa u srpnju su dva koncerta - Steven Bernstein Sexmob i Messthetics s Jamesom Brandonom Lewison - privukla iznimno veliki broj publike koja je pokazala da Pula i dalje cijeni dobar jazz. Jazzbina se vratila na binu, a da Marković ne misli stati pokazuje i sutrašnji koncert Marca Ribota u Circolu koji je gotovo rasprodan (manji broj ulaznica može se pronaći na linku).
Kako je Jazzbina ponovo krenula, priča Marković.
- Nakon gotovo desetljeća pauze i više od dvadeset godina rada na stvaranju pulske scene, činilo se teško ponovno pokrenuti cijelu priču. Prekretnica se dogodila prošle godine, kad sam sa sinom Marksom otišao na koncert Marca Ribota u Cerkno. Na povratku mi je rekao: "Tata, zašto moramo putovati na dobre svirke kad si ih ti prije dovodio u Pulu?" Taj njegov komentar bio je okidač. U suradnji sa starim i nekim novim suradnicima poslali smo nekoliko projektnih prijedloga na razne adrese i, na naše ugodno iznenađenje, neki su odmah prepoznali što smo u prošlosti radili i pružili nam podršku. Nakon toga više nije bilo povratka - Jazzbina je ponovno oživjela.
Podrška obitelji
Pretpostavljam da to nije jedini razlog odnosno jedini razlozi?
- Naravno da nije. Iako, teško da možeš imati veću motivaciju od one kad vidiš vlastito dijete, s devet godina, kako već duboko diše glazbu i s oduševljenjem upija sve što se događa oko koncerata i festivala. Uz to, ključna je bila i podrška obitelji, koja je ponovno stala iza mog "ludila".
Sigurno ti je barem malo nedostajalo da se vratiš organiziranju koncerata, muvingu, da malo osvježiš kontakte i vidiš publiku kako reagira?
- Naravno da jest. Kad godinama živiš taj ritam - koncerte, ljude, energiju, onaj poseban puls koji se stvori kad sve proradi - teško je to zauvijek ugasiti. Danas sve to doživljavam s više mira i zadovoljstva, uživam gledati kako se stvari ponovno povezuju, kako ljudi reagiraju i kako se ta stara energija vraća i kruži oko mene.
Iskreno, zanimalo me je li išta ostalo od one energije, tog uzbuđenja i iščekivanja novih koncertnih iznenađenja koje sam nekad osjećao i taj osjećaj dijelio s drugima. Je li ta publika još tu? Pamti li itko što nam je tada to značilo? Ili je sve nestalo u vremenu? No čim je krenuo prvi koncert obnovljene Jazzbine - sve se vratilo u trenu. Kao da nikada nije stalo.
Zašto si svojevremeno prestao organizirati Jazzbinu?
- Jazzbinu sam umirovio u trenutku kad je bila na svom vrhuncu, a u to vrijeme bio je na vrhuncu i moj društveno-politički angažman. Upozoravao sam na nezdravo, kaotično i nepoticajno političko okruženje u gradu, koje se ogledalo i u vulgarnom politiziranju kulture. Kultura je tada postala sredstvo održavanja političke moći i hegemonije, a sve je to pratilo nekritičko provođenje neoliberalnih javnih politika - turistifikacija i spektakularizacija kulture. U takvom je okruženju bilo teško boriti se s rogatima i zadržati minimum integriteta. I cijenu je, naravno, trebalo platiti.
Znači li da su se te okolnosti u međuvremenu promijenile ili čak nestale?
- Iako danas postoje oaze kulturne scene koje više ili manje uspješno odolijevaju navedenim procesima, okolnosti rada i stvaranja ni danas nisu ohrabrujuće - dapače, groteska iz prethodnih desetljeća se normalizirala.
Danas je, čini se, svima postala normalna - ili barem zgodno prešućena - marginalizacija izvaninstitucionalne kulturne produkcije, sistemska greška modela upravljanja kulturnim institucijama i potpuni izostanak stručnog, inkluzivnog i demokratskog upravljanja javnim prostorima namijenjenima kulturnoj proizvodnji. Ako tome dodamo i nedostatak vizije u pogledu stavljanja u funkciju nekadašnjih prostora kulture, koji su sastavni dio memorije grada, a postali su žrtve privatizacije; ako uzmemo u obzir i činjenicu da Pula nema adekvatan multifunkcionalni koncertni prostor — svojevremena ideja Pule kao "prijestolnice kulture" tada je, i još uvijek jest, prilično groteskna. Sumnjam da nove političke rošade u gradskom kulturnom odjelu mogu pokrenuti stvarne sistemske promjene koje bi se uhvatile u koštac s tim dubiozama - ako ih uopće i percipiraju.
Je li u toj odluci da staneš bilo i osobnog zasićenja? Iza tebe je tada već bilo tristotinjak koncerata.
- Ne možeš se zasititi onog osjećaja čiste zadivljenosti nakon dobre svirke, tog zadovoljstva gladnih ušiju. Ali postane mučno kada se u krvožednoj areni moraš boriti za vlastiti integritet. U jednom trenutku bilo je nužno presjeći mogućnost ulaska u prostor kompromisa i prihvatiti nove životne izazove.
Previše je truda uloženo u razvoj scene da bi se pokleknulo pred novim izazovima i nezadovoljenim koncertnim apetitima. Motiva za povratak ne manjka, i zato se Jazzbina vraća svojim korijenima - u rupu, u jazbinu - unatoč prevladavajućem narativu o kulturi kao blještavoj kulisi u službi političkih, profitnih i korporativnih interesa.
Sada smo stariji, mudriji i lišeni bilo kakve potrebe za bitkama koje unaprijed znaš da ćeš izgubiti. Zato ne čudi da su borbu za tračak slobodnog neba mnogi zamijenili apatijom, algoritmima i autocenzurom. U tom smislu, poput vraga koji je u detaljima, i slobodu trebamo tražiti u "sitnicama". Netko je rekao da se danas najsnažniji otpor bezumlju može pružiti tako da slobodno kreiraš vlastiti prostor dokolice. A kad tome dodaš vrhunsku glazbu, dobiješ upravo ono što Jazzbina danas i sutra mora biti.
Glazba je možda i posljednje utočište istinske slobode. Ona ne traži dopuštenje, ne podnosi autoritet. Prioritet je zato uživati u zadovoljstvu koje dijeliš s drugima - u tom zajedničkom mikrosvijetu gdje sve ima smisla. Jazzbina slavi glazbu kao prostor potpune slobode - umjetničke i osobne. Svaki koncert je mali čin otpora - protiv ravnodušnosti, protiv šuma koji nas guši, protiv pasivnosti. U svijetu koji traži pravila i poslušnost, Jazzbina traži više slobode. Previše slobode! Savršeno!
Teško je izdvojiti najbolje
Vratimo se još malo u prošlo vrijeme. Kad se osvrneš na to prvo razdoblje, što ti je bilo najljepše?
- Tih dvadesetak i nešto godina bilo je predivno. Bio sam mlad, nadobudan, željan izazova, s vlastitim malim glazbenim skrovištem - jazbinom otvorenom za sve koji su gladni prostora slobode. Glazba je tu bila "samo" magnet, ali onaj koji je privlačio najzanimljivije ljude, ideje i energije.
Pet najboljih odnosno tebi najdražih koncerata iz toga razdoblja?
- Teško je izdvojiti pet najboljih koncerata - svaki je bio poseban. Na prvu mi padaju na pamet mali klupski koncerti u staroj Cabahiji s velikanima suvremene glazbe: Tim Berne & Science Friction, Jim Black's Alas No Axis, Jamie Saft Trio, Cuong Vu, Jessica Lurie. Koncerti Jojo Mayera i Nervea u Uljaniku bio je poseban, kao i drugo gostovanje Sexmoba u Coloseumu hotela Pula, Billy Martin's Wicked Knee u Circolu, Jerseyband u backstageu Doma branitelja, John Scofield Trio u INK-u i Marc Ribot's Ceramic Dog na premanturskoj placi.
Kakva je bila reakcija glazbenika koji su dolazili u Pulu? S koliko njih si ostao u kontaktu?
Većina ih je odlazila iz Pule s osmijehom. Često su mi govorili da je atmosfera bila drugačija nego drugdje - opuštena, topla, neposredna. Mislim da su osjetili da iza svega stoji iskrena ljubav prema glazbi, a ne potreba za spektaklom. S mnogima sam ostao u kontaktu, neki su postali i prijatelji. Bilo je lijepo osjetiti njihovo oduševljenje kad su čuli da se Jazzbina ponovno pokreće - kao da se vraća nešto što im je ostalo u dobrom sjećanju.
Nije sve išlo glatko. S kojim problemima si se susretao?
- Sam proces stvaranja i realizacije koncerata uvijek je bio inspirativan - od prilagodbe prostora, do stvaranja povjerenja publike u program koji nudiš. To su one slatke muke koje te drže živim. O onim izvanjskim problemima, onima koji se tiču birokracije, politike i lokalne kulturne klime, potrošili smo već previše tinte.
Sistemska ograničenja
I onda je Jazzbina ove godine opet krenula, prvo u Kotaču, onda u dvorištu Rojca. Jesi li očekivao baš takvu reakciju, takav odaziv publike?
Odaziv publike i energija koju sam osjetio bili su upravo onakvi kakve sam priželjkivao. Krenuli smo furiozno: Ken Vandermark, Steven Bernsteinov Sexmob, bivši članovi Fugazija i James Brandon Lewis… Osobno dovodim izvođače koje volim i cijenim, ljude čiju glazbu želim slušati, vidjeti i upoznati. Profesionalno, ali srdačno gostoprimstvo omekšava i one najgrintavije, a taj neposredni odnos želim prenijeti i na publiku. Želim da oni prestanu biti promatrači, nego da postanu suučesnici - da Jazzbinu doživljavaju kao svoj prostor i da svojim prisustvom i podrškom oblikuju zajedničko iskustvo. Između organizacije, izvođača i publike ne smije biti barijera. Energija glazbe i ljudi mora nesmetano kružiti.
Bernstein, Lewis i ostali su gotovo odmah shvatili da će im ovdje biti lijepo, slobodno i otvoreno za davanje i primanje. Mislim da svi koji smo tada bili u dvorištu Rojca možemo svjedočiti toj posebnoj atmosferi.
Kako bi opisao današnju pulsku jazz scenu?
Osim u tragovima, prije 25, 30 godina ona nije postojala. Onda se dogodio boom kojem je, uz djelovanje Tamare Obrovac i još nekih pojedinaca i kolektiva, i Jazzbina kumovala. Ova scena se postupno obogatila novim generacijama glazbenika koji traže svoj put. Neki od njih danas su respektabilni i na domaćoj, i na međunarodnoj sceni, a takav razvoj osigurava kontinuitet.
Ipak, već spomenuta sistemska ograničenja otežavaju da se u našem dvorištu, u kontinuitetu, povezujemo sa suvremenom svjetskom produkcijom, posebno onom koja pomiče granice. Tu vidim doprinos Jazzbine i u budućnosti.
Je li Jazzbina sada tu da ostane? O čemu će to ovisiti?
Trenutno, Jazzbina je opet tu. Samo dijamanti su vječni, ali i Jazzbina ima tvrdu glavu. Dok god slobodu svog djelovanja tretira kao apsolut, dok god čuva integritet nasuprot komercijalizaciji, dok god u svom obliku i sadržaju ostaje beskompromisna prema institucionalnoj moći koja sterilizira radikalnost umjetničkih praksi, i dok god je spremna estetski, emocionalno i financijski riskirati - Jazzbina ima razloga biti dio glazbene, ali i šire zajednice.
Želja ne manjka
Sada dovodiš Marca Ribota, ni on ne dolazi prvi put.
- Slab sam na Ribota. Obožavam njegovu glazbu, cijenim njegov beskompromisni politički stav, njegovu intelektualnu širinu. Ovo mu je četvrti put da nam dolazi i na Jazzbini će biti uvijek dobrodošao. Ovog puta nam na rasprodanom koncertu predstavlja svoj novi album Map of a Blue City na kojem se prvi put u karijeri izražava primarno glasom. Njegov glas – sirov, tjeskoban, često govoreni, ponekad pjevani – funkcionira poput produžene ruke njegove gitarske estetike: fragmentiran, ali emotivno pun.
Što nakon njega?
- Ovu godinu završavamo s još dva gostovanja. Prvo je 15. studenog, u suorganizaciji s klubom Kotač, gdje će domaći Roj Osa s proslavljenim Robom Mazurekom predstaviti zajednički vinil. A na Dan Republike, 29. studenog u Kotač stiže SF - Space putovanje uz vrhunski domaći trio Zmaj Orko Star. Za 2026. želja ne manjka. Ono što je već dogovoreno uključuje: sirovi groove trija Jamesa Brandona Lewisa, radikalnu improvizaciju fantastičnog trija trubača Petera Evansa, free jazz i noise, političnu eksploziju talijanskih ZU. Nadamo se da nas neće zaobići ni punk-jazz Marca Ribota i Ceramic Dog, minimalizam i hipnotički ritam australskih The Necks, nizozemski The Ex, te sirova strast Matsa Gustafssona i Fire!. Uz mnoge obnovljene kontakte, tražimo i opciju dovesti još neka svjetski relevantna imena, te najbolje od domaće i regionalne scene.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
