U Galeriji Novo održano je predstavljanje prve faze projekta "Žene koje su gradile brodove". Riječ je o online arhivu u nastajanju koji sadrži priče nekadašnjih i sadašnjih radnica Uljanika. O projektu su govorile njegove autorice Leonida Kovač i Amra Pende, a razgovor je moderirala Nela Simić.

Kako je Simić objasnila na početku, u Galeriji Novo gdje se tražila ne samo stolica više, nego i mjesto za stajanje više, žene koje su gradile brodove interdisciplinarno je kulturno-antropološko istraživanje i participativni projekt koji tematizira ulogu žena u brodogradilištu Uljanik i njihov doprinos društvenom, kulturnom i urbanom razvoju Pule.

Taj projekt, naime, polazi od povijesne činjenice da je industrijalizacija, a kasnije i deindustrijalizacija, oblikovala grad i njegove stanovnike, dok su osobna iskustva zaposlenica Uljanika, odnosno njihov doprinos brodogradnji, do sada ostajala gotovo nevidljiva.

Autorice su kazale da su uz brodove, more i Uljanik vezane na različite načine, povezuje ih dugogodišnje prijateljstvo, isti dan slave rođendan te u ovome su projektu odlučile svaka dati svoju viziju, Amra kao osoba koja je u tome bila profesionalno, a Leonida kao povjesničarka umjetnosti.

One su, vele razgovarale sa ženama različitih profesija koje su radile u Uljaniku, snimale ih Amrinim mobitelom, te iz svega toga nastala je neka nova arhiva, projekt koji će se stalno nadograđivati, nadopunjavati jer se tu, uz razvoj Uljanika, prati i razvoj grada i raznih faza života i djelovanja ovdje. Prilikom transkripcija pomogle su im Helena Vodopija, Fedora Kraljić, Luana Lojić i Josipa Škrapić te Nela Šimić, kao i za dizajn stranice Željko Serdarević te Dragan Mileusnić što se tiče audio-montaže. Izrekle su i riječi zahvale Samiru Hadžiću koji im je dopustio istraživanje unutar Uljanika.

- Sve je to krenulo prije dvije godine, kada sam imala koronu, taman je počinjao Sajam, bila sam u Zagrebu, čekala negativan test i dobila sam fotku snimljenu iz moje pulske zgrade, s balkona, gdje se vidi samo jedna uljanikova dizalica. To me potaknulo da krenemo zabilježiti tu povijest, da ne bude zaboravljen taj važan dio života, svih tih ljudi, Uljanik je bio puno više od brodogradilišta. Čula sam se s Amrom, i krenule smo, kazala je Kovač, dok je Pende dodala da joj je posebno drago što su te žene podijelile s njom nešto tako intimno kao što je karijera, život, rad te lijepe i manje lijepe trenutke na poslu i priče o Uljaniku.

Kazale su da su se odlučile za audio-formu iz razloga što su uvidjele da će biti bolje, efikasnije, i da će se žene više otvoriti nego u video-snimkama.

- Iz "Libro di Matricola Cantiere Navale Scoglio Olivi - Pola" koji sadrži popis zaposlenika iz vremena talijanske uprave, saznale smo da se prva žena zaposlena u brodogradilištu 1921. godine zvala Ana Mazin. Rođena je 15. prosinca 1904., a radila je kao čistačica. Zanimaju nas sve one koje su u Uljaniku radile prije i poslije nje. Zato ovim putem pozivamo nekadašnje i sadašnje radnice Uljanika da nam se pridruže u ovom istraživanju i stvaranju arhiva kao mjesta otpora zaboravu ljudskih života bez kojih teritorij nije i ne može biti grad, kazala je Kovač, a Pende je dodala da prema istraženim podacima, od 1954. godine do danas u Uljaniku je bilo zaposleno 1.667 žena u 397 različitih zanimanja, od fizički najzahtjevnijih poslova do visoko specijaliziranih stručnih pozicija.

- Projekt stoga ukazuje na neodrživost stereotipa o "ženskim" i "muškim" profesijama te izvlači iz anonimnosti osobne povijesti koje svjedoče o nastanku modernog europskog grada i njegovoj industrijskoj tradiciji. Osim audio-zapisa i njihovih transkripata, posebna internetska stranica zamišljena je kao work in progress, a koja će sadržavati i fotografije iz privatnih arhiva, te relevantnu vizualnu građu i faksimile pisanih dokumenata iz arhiva brodogradilišta i drugih izvora, navele su.

- Uvijek sam smatrala Uljanik nečim velikim, satkanim od ljudskih vrlina, znanja, pameti, kreativnosti, struke, tehničkih rješenja, inovativnosti, ekspertize, ustrajnosti. U Uljaniku je uz to bilo i kolegijalnosti, solidarnosti, prepoznavanja i zaštite slabijeg, davanja prostora izvrsnosti, empatije i poštivanja dostojanstva. Kombinacija svih tih značajki stvorila je tijekom više od 160 godina i unatoč promjeni nekoliko država, političkih sustava, uspona i padova, jednu malu civilizaciju koja je stvarala i gradila sebi svojstvene, a univerzalne vrijednosti. Vrijednosti te male civilizacije utkane su na ovaj ili onaj način u živote i radni put svih onih neponovljivih žena, suradnica na projektu, ali i u Pulu i Istru. I u postojanje. Kada sam osvijestila u sebi da Uljanik nije obična tvornica, nego organizam koji je kreirao tu malu civilizaciju, postala sam, nažalost, svjesna da ipak može u nekom svom pojavnom obliku prestati postojati, ali da će opstati kao kultura života i civilizacijska tekovina. To me spasilo, zaključila je Pende.

Žene koje su do sada sudjelovale su: Ivana Belušić, Vilma Bezelj, Snježana Blažević, Irena Brodarić, Tanja Savin Bulešić, Tesa Bošković Cvek, Silvija Faris, Klara Ferlatti, Orieta Floreano, Marija Kopinič Gjureković, Karolina Grabovac, Gianna Kostić, Marša Jelinčić, Bruna Jovanović, Pavlina Klasta, Ranka Knežević, Marija Koštomaj, Tamara Nazor Kunjašić, Ljiljana Kurteš, Mirjana Lovrić, Sonja Hajduka Lukenić, Biserka Lukšić, Rita Marchi, Željka Mauša, Ortensia Matulić, Ljiljana Molnar, Jasna Pašuld, Amra Pende, Irena Perković, Jolanda Peruško, Gordana Rakić Perović, Tamara Privrat, Helena Počekaj, Mirjana Rajko, Kristina Reljin, Željka Riker, Patricija Rovis, Jasmina Finderle Salopek, Korina Sergo, Vesna Kopinič Sheats, Hanifa Softić, Nevzeta Softić, Assunta Strmotić, Franka Strmotić, Dubravka Đerđa Šabić i Gorica Škopac.

Pende je navela da su i neke s kojima su htjele voditi intervju nažalost u međuvremenu preminule, poput Kosovke Vlašić, prve inženjerke u modernom Uljaniku.

Iz publike se javila gospođa Slavica Pljevalić koja je radila kao varioc u Uljaniku 28 godina, počela je sa 17 i pol godina, te prisjetila se ukratko tog iskustva, a autorice su dobile i mejl od unuke od gospođe Lucije Martinčić koja je radila kao čistačica i preminula je 1997. godine da bi htjela ispričati bakinu priču. Javio se i jedan gospodin koji bi želio ispričati priču svoje majke.

Povezane vijesti

• Priče radnica Uljanika kao svjedočanstva industrijalizacije i deindustrijalizacije Pule