Plesna predstava u pulskome kazalištu
Petricore: Simfonija tijela i kiše
(Snimila Jelena Janković)
Zagrebački plesni ansambl gostovao je u utorak navečer u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula s predstavom "Petricore" koja je nastala u suradnji s istaknutim koreografima Igorom Urzelaijem Hernandom i Morenom Solinasom, umjetničkim dvojcem poznatim pod imenom Igor x Moreno.
Iz ove predstave naprosto izvire snaga, kao i nevjerojatna energija svake pojedine plesačice, svakog plesnog mikrokozmosa te njih zajedno kao cjeline u dojmljivom nastupu gdje je vidljiva savršena tehnika i kako se nadopunjuju, te kako se pomiču granice tijela i neverbalnog izričaja, u stanju ponirati u duboke slojeve duše i pričati priče koje su i osobne i univerzalne.
Već je u najavi rečeno da sam naslov priziva simboliku – Petricore je jedinstveni miris koji se javlja s prvom kišom nakon dugog, toplog i suhog razdoblja. Pojam su 1964. godine skovali Isabel Joy Bear i Richard Grenfell Thomas u časopisu Nature. Dolazi od starogrčkih riječi za kamen i tekućinu, gdje kamen označava organsku tvar iz zemlje, a limfa ili tekućina teče pak kroz žile bogova. Opsežna i snažna simbolika koja donosi isto tako raznolike priče, što ove mlade izvođačice, gdje ima i pulskih snaga, itekako dobro pričaju, gdje je vidljiv i njihov rast, znanje stečeno na akademiji i raznim usavršavanjima, ali i osobni pečat.
Recimo da su Radovi Igora x Morena zapaženi na europskoj sceni i gostovali su diljem svijeta. Pet izvođačica – pulske snage Dora Brkarić i Lara Kapeloto, te Iva Katarinčić, Silvija Musić i Linda Tarnovski – kreću se kao jedno oblikujući kolektivnu sliku u kojoj se brišu granice individualnosti. Izvođači se razlijevaju u kolektivnu sliku u kojoj se granice individualnosti ublažavaju.
U opisu predstave je rečeno da "njihovi pokreti prizivaju i utjehu i nelagodu pripadanja: privlačnost konformizma, radost zajedništva, trenje različitosti. Ono što izbija na površinu jest paradoks – zajedništvo koje nikada ne briše jedinstvenost, i jedinstvenost koja postaje vidljiva tek kroz kolektiv". Čitajući tako opis, može djelovati pomalo apstraktno, no, nakon odgledane predstave, upravo to traganje za sličnostima i različitostima u njihovoj simbiozi je bit svega.
I onda se pozornica pretvorila u scenu u znaku kiše, koja će isprati sve, ali i razbistriti pogled.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
