Bologna - grad čije je ime postalo simbol reforme visokog obrazovanja

(Snimila Renata Šamo)

Nama koji najmanje tri desetljeća pripadamo sveučilišnim krugovima vrijeme se najčešće dijeli na ono "prije i poslije Bologne", pri čemu mislimo na reformu pokrenutu radi stvaranja zajedničkog Europskog prostora visokog obrazovanja (krat. EHEA) u čijem je trenutnom sastavu 49 zemalja. Republika Hrvatska je pristupila Bolonjskom procesu 2001. godine, usudila bih se reći donekle nedovoljno pripremljeno, a prve "bolonjske" studente naša su visoka učilišta upisala 2005./2006. akademske godine.

Imajući u vidu još kvalitetnije i konkurentnije europsko obrazovanje za usporedbu s onim na svjetskoj razini kao krajnji cilj, resorni su se ministri upravo ondje dvogodišnje sastajali da bi odlučivali o novim procesnim ciljevima, a nakon potpisivanja Deklaracije 19. lipnja 1999. godine, stoga naziv Bolonjska deklaracija.

(Snimila Renata Šamo)

Šire umrežavanje

Kao sa svakom drugom reformom tako i s ovom dolazi do promjena među kojima su neke dobrodošle i spremno prihvaćene, no neke su od početka pod lupom (ne)upućenih kritičara. U međuvremenu se promijenilo mnogo toga u sustavu visokog obrazovanja, od osnovne predodžbe o znanju (danas se više govori o kompetencijama i/ili ishodima učenja) i njegovu vrednovanju (raznim objektivnim metodama zasnovanim na nizu egzaktno mjerljivih rezultata samostalnog i kontinuiranog rada svakog studenta), odnosu nastavnika i studenta (načelno su postali ravnopravni sudionici u (izvan)nastavnom procesu), ulozi koju bi svatko od njih očekivano trebao imati (nastavnik je uglavnom shvaćen kao onaj koji savjetuje i pomaže studentu osvijestiti ga kako će najučinkovitije samostalno ostvariti ishode iako moram dodati da je uspješan i iskusan nastavnik oduvijek tome težio), glavnom izvoru znanja (nastavnik nije više jedini izvor studentova znanja u učionici s obzirom na suvremenu tehnološku ekspanziju oko nas, čime se narušava njegov tradicionalni autoritet, no nastavlja se graditi na novim načelima), potom pravima i obvezama studenata (danas su uključeni u gotovo sve procese odlučivanja članstvom u raznim tijelima, a sveučilišta su im dužna osigurati i pravobranitelja za rješavanje spornih pitanja (prorektori/prodekani za nastavna ili studentska pitanja očito više nisu dovoljni), nadalje, studenti su obvezni matematički precizno zbrajati propisane ECTS bodove nakon izvršenja obveza i nizanja položenih ispita da bi prešli u višu studijsku godinu, dok su nastavnici opterećeni zamornim zbrajanjem uvjeta za napredovanje u viša zvanja, što nerijetko čine u uvjetima koji nisu uopće povoljni za postizanje toliko zagovarane izvrsnosti), itd.

Ukratko, nastavnici i studenti su još više međusobno suradljivi, partneri u pravom smislu riječi, a zbog globalizacijski izazvane marketizacije obrazovanja (posebnim dokumentom Svjetska trgovinska organizacija je 1995. godine službeno proglasila obrazovanje uslugom pogodnom za trgovanje, znanje = roba), u stručnoj je literaturi pa čak i praksi dobro poznata teza o studentu klijentu, stoga ne iznenađuje utrkivanje učilišta za upisom što većeg broja studenata, u pojedinim sredinama bez ozbiljnijeg uvažavanja stvarnih logističkih i inih uvjeta ili opravdanih potreba.

Međutim, Bolonjski proces studentima, (ne)nastavnom osoblju i institucijama danas omogućuje puno šire umrežavanje unutar Europe (izvan nje, također) kroz razne aktivnosti, projekte, posjete i druge oblike suradnje, pri čemu dodatno stječu istinski dragocjena (izvan)stručna iskustva, a ujedno razvijaju interkulturnu svjesnost. Studenti na sebe također preuzimaju veću odgovornost za vlastita postignuća, pa im je lakše planski osmišljavati željenu karijeru još u toku studija, štoviše u najnovije im je doba omogućen slobodniji pristup tržištu rada tako da se nerijetko i njihovim angažmanom ublažava problem nedostatka radne snage (u našoj zemlji uglavnom u turizmu, ugostiteljstvu i trgovini, iako ima i drugih sektora u kojima poslodavci i na taj način regrutiraju buduće kadrove, posebice među onima koji doista obećavaju).

Prednost praksi nad činjenicama

U svakom slučaju reformirani se model studiranja bitno razlikuje od nekadašnjeg tradicionalnog, prednost se daje praksi nad činjenicama (pragmatika pobjeđuje teoriju, čini se, no ne smijemo zaboraviti da dobre prakse nema ni bez dobre teorije – jedino u razumno uravnoteženoj sinergiji daju najbolje rezultate, osobito u društveno-humanističkom području), a nerijetko se postavlja pitanje gdje je u svemu tome ono što nazivamo ili smo nekad nazivali pravim znanjem. Čitateljima koje više zanimaju ovakve i slične teme preporučam devet sjajnih eseja u knjizi "Teorija neobrazovanosti: Zablude društva znanja" iz pera bečkog sveučilišnog profesora Konrada Paula Lissmana, koja je u Austriji objavljena u više od 15 izdanja uz brojne pohvale. Nakon što ju pročitaju, imat će vjerojatno dodatne dileme i pitanja ili će im pak mnogo toga biti jasnije! Moram dodati da ne bih bila pogrešno shvaćena kako nisam protiv Bolonjskog procesa, posebice zato što smo, uz niz padova i uspona, nekako uhvatili ritam s ostatkom Europe i svijeta. Međutim, kao ostale reforme i ova neminovno zahtijeva argumentirano preispitivanje i podrazumijeva učinkovit prilagodbeni proces, ovisno o etapama i kontekstu provedbe, osobito u krugovima onih kojima je dužnost provoditi ju odgovorno, a moja malenkost upravo njima pripada.

Reforma visokog obrazovanja ne nosi slučajno predznak "bolonjska". Smatra se, naime, kako je prvo sveučilište na Zapadu koje postoji u kontinuitetu osnovano upravo u tom talijanskom gradu 1088. godine (1096. u Oxfordu, 1134. u Salamanci, 1231. u Cambridgeu i 1222. u Padovi; 1396. u Zadru, 1669. u Zagrebu). Brojni su ga uglednici pohađali, od kantarberijskog nadbiskupa sv. Tome Becketa, Petrarce, Erazma Roterdamskog, Nikole Kopernika i pape Inocenta IX. (zanimljivo, pontifikat mu je trajao kratko, od 29. 10. do 30. 12. 1591.) sve do u novije doba poznatih pojedinaca, kao što su automobilski magnat Enzo Ferrari, redatelj Pier Paolo Pasolini, semiotičar Umberto Eco i mnogi drugi. Osnutak Sveučilišta u Bologni slobodno se može tumačiti kao neizostavna referentna točka u razvoju europske kulture sagledane u cjelini.

Povijesno sjedište Sveučilišta (Snimila Renata Šamo)

Godine 1088. zapravo je osnovan Studium na inicijativu nekolicine učenika, zbog čega će Bologna prvo dobiti nadimak La Dotta (Učena), a poslije i La Grassa (Debela), jer ne zaboravimo da je taj grad predstavljao srednjovjekovnu metropolu, privlačnu mladima dubokog džepa kojih nije bilo malo, što je sigurno dodatno vodilo k njegovu gospodarskom usponu na veliko zadovoljstvo gradskih vlasti. Premda bez jedinstvene lokacije, pa se nastava održavala u domovima nastavnika ili unajmljenim prostorima uz u početku izravnu isplatu nastavnicima (,,na ruke") od strane polaznika koji su i birali kod koga će učiti, Studium je postao autonomnom komunom, ali je zbog višeg interesa djelovao uz podršku i zaštitu gradske komune tijekom prvih stoljeća (ništa bez politike!). U XIII. stoljeću utemeljena je institucija za školovanje pravnika koji su se grupirali prema mjestu podrijetla dok se nisu počeli nadregionalno udruživati.

(Snimila Renata Šamo)

Pod utjecajem Napoleona

Proširenjem obrazovanja na humanističke znanosti dolazi do podjele na tzv. juriste i artiste. Sljedeće im stoljeće donosi nemile promjene zbog jačanja utjecaja lokalne i papinske vlasti tako da studenti gube dotadašnju autonomiju u sveučilišnim i gradskim tijelima, a nastavnici postaju javnim djelatnicima koji su plaćani za svoj rad iz sredstava prikupljenih trgovinskim porezima. Njihovu sudbinu uvelike određuje sudbina samog grada, sve više opterećenog usponom susjednih rivala i nastojanjem da grad sasvim dođe pod papinsku moć. U XV. stoljeću, međutim, u Bolognu pristižu studenti s raznih strana svijeta tako da će brojni crkveni velikodostojnici i intelektualci ondje steći pravne diplome, a renesansna će kretanja očekivano potaknuti nastanak novih disciplina. Nakon Tridentskog koncila sredinom XVI. st. lokalna politika potpada pod utjecaj Crkve, kao i Sveučilište, pa obje strane gube svoju slobodu. Ključni trenutak označava izgradnja palače Archiginnasio, jer dotad razbacani po gradu studiji se prvi put povezuju i djeluju na zajedničkoj lokaciji.

Prava kriza obuhvaća sljedeća dva stoljeća, a osjetit će ju ne samo Studium već i čitav grad, no u XVIII. st. oživljava djelatnost Akademije znanosti pri Institutu u Bologni, čime će se potaknuti reakcija na ograničenja što ih je nametnula Crkva te na tromost političkih i aristokratskih struktura. Pod utjecajem Napoleona Bonapartea, s Republikom i potom Kraljevinom Italije, Bolonjski studij postaje javnim učilištem i sjedište mu se premješta u novo kulturno-umjetničko središte, točnije u palaču Poggi iz XVI. st. (danas Rektorat). Kako se navodi na službenim stranicama Sveučilišta, tek će se ujedinjenjem Italije na Bolognu i Studium ponovno gledati kao na "kičmu čitave zemlje". Ulaskom u XX. stoljeće Sveučilište će se sve više ugrađivati u gradsko tkivo, posebice nakon Drugog svjetskog rata. Obilježavajući točno devet stoljeća sveučilišne tradicije, na Glavnom trgu se okupilo 430 europskih u pratnji 372 izvaneuropska rektora kako bi potpisali Magna Charta Universitatum u znak neovisnog i slobodnog poučavanja/učenja, nedvosmisleno priznajući kako je Sveučilište u Bologni doista Alma Mater Studiorum.

(Snimila Renata Šamo)

Ono je relativno rano privlačilo pripadnike raznih europskih naroda, pa su na prijelazu srednjeg u novi vijek otvarani kolegiji za smještaj inozemnih polaznika (Erasmus+ prije Erasmusa+), a jedan od njih bio je onaj za mlade željne znanja i s hrvatskih prostora. Naime, zagrebački je kanonik (u nekim izvorima biskup) Pavao Zondi(ć) 1552. god. kupio kuću u ulici Cento Trecento da bi ju po uzoru na Germansko-ugarski kolegij sljedeće godine pretvorio u Ugarsko-hrvatski kolegij (lat. Collegium hungarico-illyricum) namijenjen polovici hrvatskih i polovici ugarskih sjemeništaraca. Prema pravilniku, nad spomenutim je sjemeništem patronatska prava imao Zagrebački kaptol, a upisivao je polaznike u dobi od najmanje 25 godina, sa završenom srednjom školom, uz plaćanje (convictores) ili besplatno (alumni), a ondje su mogli ostati sedam godina, učeći teologiju, pravo ili medicinu dok ne doktoriraju.

Obično ih je bilo između šestero i desetero. Zavod je također primao pomoć donatora pa im je, primjerice, pečuški, zagrebački i đurski biskup, Đuro (Juraj) II. Drašković, također polaznik kolegija, a poslije zapažen govornik na Tridentskoj sinodi, ostavio 10.000 dukata 1650. godine Tko zna, možda smo u (pra)dalekom srodstvu, jer mi jedna baka potječe iz hrvatske loze Draškovićevih, a djed mi je Ivan-Janoš mađarskih korijena! Sumnjam, ipak! Zahvaljujući njegovom prilogu započeta je gradnja nove zgrade, a bit će dovršena 1700. Čitam u nekom starom izvoru kako se bilješke o upravljanju kolegijem, čak i nekim važnijim događajima iz Hrvatske, što su ih rektori vodili od 1553. do 1674. godine, nalaze u arhivu HAZU-a. Nisam provjeravala, no njihova bi sudbina mogla biti zanimljiva istraživačka tema povjesničarima (obrazovanja u Hrvata). Kolegij je 1781. ukinuo car Josip II., zgrada je poslije mijenjala namjenu nekoliko puta prije nego ju je kupio arhitekt Angelo Venturolli, te 1821. oporučno ostavio mladim umjetnicima. Što je u njoj danas i je li u međuvremenu srušena doista ne znam.

Snažna autonomija

Međutim, spomenuta palača Archiginnasio, povijesno sjedište Sveučilišta, danas udomljuje Gradsku knjižnicu i Anatomski teatar (prva nije otvorena turistima, a za drugo je potrebno najaviti posjet najranije dan unaprijed). Prethodno sam spomenula kako je izgrađena u XVI. st. kao trajna lokacija da bi se svi studiji konačno našli pod zajedničkim krovom. Danas se pak u uvjetima politike kojom se jasno zagovara snažna autonomija nastavne i znanstveno-istraživačke djelatnosti razvija održivo Sveučilište, šireći se po raznim dijelovima grada i regije, dok je žarište studentskog društvenog života u povijesnom gradskom središtu poznatom kao sveučilišna citadela.

Palača Archiginnasio (Snimila Renata Šamo)

Prilog pred vama je nadahnut mojim prvim posjetom najstarijem sveučilišnom gradu na Zapadu, skrušeno priznajem tek nedavnom, pa mi je bilo logično usredotočiti se na dio njegove sveučilišne prošlosti. No, Bologna ima još puno toga ponuditi posjetitelju, bez obzira koliko mu je otprije poznata …