Odlazak u Veneciju uvijek je poseban jer nikad nam nije dosta vremena da bismo se nagledali raskoši njezine neponovljive ljepote i nauživali tog doista jedinstvenog baroknog dekora - unatoč prepoznatljivim prizorima turističkog rugla u ovo naše doba. Venecija je ujedno pozornica na kojoj se stalno održavaju sjajne izložbe, pa je povod njihovom posjetu u pravilu očekivan dodatak estetskom iskustvu što nam ga Serenissima uglavnom redovito daruje. Ovaj put, pak, odluka da posjetim taj grad nije bila povezana s nekom od brojnih umjetničkih izložbi, nego s onom proizašlom iz vrlo opsežnih istraživanja o ljudskom mozgu koja su provođena od 2018. godine uz pomoć Fondacije Prada (osnovane u Milanu 1995. radi davanja potpore suvremenoj umjetnosti i kulturi, od 2011. s ispostavom u Veneciji).

Sat anatomije

U tim su istraživanjima sudjelovali brojni stručnjaci iz različitih područja: od neurobiologije do filozofije, od psihologije do neurokemije, od lingvistike do umjetne inteligencije. Popis neposrednih sudionika, autora, članova znanstvenog savjeta i istraživačkih konzultanata doista izaziva poštovanje i divljenje. Njihov multidisciplinarni pristup uočljiv je već u naslovu izložbe - "Human Brains: It Begins with an Idea", u kojem donekle neočekivano nailazimo na oblik množine imenice "brain", čime njezini kuratori Udo Kittelmann i Taryn Simon nastoje još više istaknuti neupitnu složenost ljudskog mozga i načine njegova funkcioniranja.

Izložba je postavljena u prostoru Fondacije Prada, a riječ je o predivnom zdanju iz XVIII. stoljeća, što ga je Domenico Rossi izgradio za obitelj Corner iz San Cassiana. Budući da je podignuta na ruševinama gotičke građevine u kojoj je 1454. godine rođena Caterina Corner, buduća ciparska kraljica, Fondacija se službeno nalazi na adresi Ca' Corner della Regina u dijelu poznatom pod nazivom Santa Croce.

Obilazak eksponata nije samo kretanje kroz vremenski labirint, nego i prolazak kroz vrlo različite kulturološko-civilizacijske krugove, od Mezopotamije i drevnog Egipta pa do tehnika oslikavanja mozga razvijenih u posljednja tri desetljeća

Na tri razine, u prizemlju i dvama katovima, upoznajemo uglavnom neuroznanstvenike, filozofe i književnike okupljene u nastojanju da nam pojasne mozak i njegovu središnju ulogu u ljudskoj povijesti. Služe se opisima nerijetko zastrašujućih kirurških zahvata, instrumentima za disekciju, anatomskim teatrima u kojima su studenti medicine promatrali obdukcije (sat anatomije dr. Tulpa, što ga je mladi Rembrandt 1632. godine ovjekovječio na slikarskom platnu, vjerojatno je najpoznatiji primjer te prakse u današnjoj javnosti), modelima neuronskih mreža, crtežima, gravurama, slikama, knjigama, zapisima o snovima te amuletima koji navodno štite pamćenje. No, idem redom.

U prizemlju su projicirani eksperimenti, zahvati i otkrića kao svojevrstan uvod u anatomiju, fiziologiju i oslikavanje mozga uglavnom onakvog kakvim ga danas poznajemo. Posjetitelj može pogledati nekoliko video-uradaka ako ga specifično zanimaju pokret, vid i percepcija te jezik, pamćenje i emocije u odnosu na strukturu mozga i načela njegova funkcioniranja u ljudskom organizmu.

Neuroznanosti

Budući da sam lingvistkinja, meni je posebice bilo intrigantno izlaganje jednog od vodećih talijanskih, ali i svjetskih, neurolingvista Andreje Mora o nemogućim jezicima (MIT mu je objavio 2016. godine knjigu istog naslova), u kojem autor opisuje sraz između suvremene teorijske lingvistike i kognitivnih neuroznanosti pitajući se, između ostalog, kako je mozak sposoban obrađivati riječi koje ne postoje niti u jednom ljudskom jeziku (engl. nonsense words), ali se relativno često koriste u eksperimentima kada je glavni cilj istraživača usredotočiti se na opće mehanizme procesiranja riječi, a zanemariti postojanje značenja u jeziku.

Drugo meni iznimno zanimljivo video-predavanje održala je Daniela Perani, profesorica neuroznanosti iz Milana, govoreći o oslikavanju mozga (engl. neuroimaging) za potrebe novijih tumačenja jezičnog sustava, osobito na sintaktičkoj razini, pri čemu je vrlo jasno pokazala da se područja aktivnosti u mozgu šire kako procesiramo prvo glas, potom riječ i konačno rečenicu.

3D kopija dvaju sumerskih cilindara s tekstovima u kojima je najraniji zapis o jednom snu

Na prvom i drugom katu nalazi se oko 110 izložbenih predmeta pomoću kojih pratimo stoljeća otkrića tijekom kojih su ljudi nastojali shvatiti što je mozak i koji mehanizmi njime upravljaju. Obilazak tih eksponata nije samo kretanje kroz vremenski labirint, nego je nužno i prolazak kroz vrlo različite kulturološko-civilizacijske krugove, što uključuje postignuća od Mezopotamije i drevnog Egipta pa sve do tehnika oslikavanja mozga koje su se razvile u posljednja tri desetljeća. Odmah na početku, primjerice, posjetitelj nailazi na 3D kopiju dvaju sumerskih cilindara s tekstovima u kojima je najranije zapisan neki san. Slijede rukopisi i knjige starogrčkog, rimskog, bizantskog, islamskog i renesansnog podrijetla, zatim polukružni nož koji su u Andama koristili za medicinske operacije i rituale žrtvovanja, kopija Kaishihena s prikazom prve zabilježene disekcije mozga u Japanu, anatomski model otvorene glave napravljen od voska koji potječe iz Indije (XVIII.-XIX. stoljeće), originalni crteži neurona što su ih izradili dobitnici Nobelove nagrade Camillo Golgi i Santiago Ramón y Cajal, članak objavljen u časopisu New Scientist s prikazom prve magnetske rezonance ljudskog mozga (1978.), itd.

Lingvistkinja Renata Šamo na izložbi u Veneciji

Dodatna zanimljivost izložbe nalazi se u pričama, što su ih napisala 32 suvremena književnika (Salman Rushdie jedan je od njih), reagirajući na odabrane predmete i istovremeno unoseći u pisanje elemente osobne ili određene društveno-političke povijesti kako bi ukazali na sposobnost mozga da se prisjeća te da uvijek iznova procesira informacije. Te njihove kraće priče u svakoj izložbenoj prostoriji čita američki kazališni glumac George Guidall, čuveni audio-pripovjedač (do sada je na taj način snimio više od 800 romana i dva puta nagrađen za izvrsno audio-pripovijedanje), a njihovo koncentrirano slušanje može biti samo po sebi razlog za ponovni dolazak na izložbu.

Stroj za razgovor

U središnjem dijelu drugog kata nalazi se, pretpostavljam, iznimno poticajan dio izložbe za svakog posjetitelja. Tu čak 36 neuroznanstvenika, psihologa, neurolingvista i filozofa s pet kontinenata vodi raspravu koju je moguće pratiti pomoću 32 ekrana postavljena na tri zida; riječ je o 140 sati snimljenog materijala u formi intervjua. Pokretani nekom vrstom stroja za razgovor (engl. Conversation Machine), međusobno se nadopunjuju, uspostavljajući poseban red, ali i nered u tom sustavu koji, baš kao mozak, sam sebe organizira.

Posjetitelj ih sluša i promatra, nije mu sasvim jednostavno pratiti redoslijed njihova izlaganja jer se nerijetko javljaju s međusobno prilično udaljenih ekrana, što na trenutak bude zamorno, ali njihove riječi doista potiču na razmišljanje i posjetitelj bi im rado odgovorio na neke tvrdnje. Naravno, zaboravljajući da se rasprava ne vodi uživo, iako prazna stolica na mnogim ekranima simbolično predstavlja poziv za aktivno sudjelovanje. Unaprijed svjesni realne nemogućnosti posjetitelja da u kontinuitetu pozorno sluša o čemu se govori, organizatori su pripremili knjižicu s transkriptima intervjua, kao i priča što ih Guidall pripovijeda.

Povezane vijesti

• Alija i Medina Rešić izlažu u studiju Poola na Verudeli
• "Umjetnik na odmoru 2015." i "Gorgona" u Zagrebu
• Tea Bičić izlaže u galeriji "Poola Gallery"