Šćuza (chiusa) je umjetno zatvorena, pregrađena, uvala u Pomerskom zaljevu, najstariji sačuvani oblik ribarenja i ribarskog poduzetništva. Dr. Miroslav Bertoša, u nedavno objavljenoj monografiji Pomer, piše da je na jednoj mapi iz 1563. godine na kraju Pomerskog zaljeva upisana Peschiera, na osnovi čega se dade zaključiti da je riječ o ribolovištu, privatnom ili u vlasništvu Crkve.

Serare la peschiera

U spisu iz 1656. godine zaljev Šćuza opisan je kao "ribnjak monsinjora biskupa Pule". U biskupovu ribnjaku lovili su se cipli, brancini i orade. Pulski biskup, tada Alojzije Marcello (1656.-1661.), uobičajeno je ribnjak zatvarao u rujnu pa sve do ožujka. Od ožujka do rujna pulski ribari mogli su loviti kadgod su htjeli. Ribnjak se zatvarao na dan sv. Mihovila, 29. rujna.

U zapisima o pregrađivanju biskupskog ribnjaka rabi se izraz "serare la peschiera", u svakodnevnom govoru korišten je oblik chiudere, odnosno chiusa. Otud Šćuza, pučkom etimologijom od chiusa.

Urednik monografije Pomor Andrej Bader, opširnije piše o Šćuzi. Napominje da Pomersku uvalu čini jedinstvenom upravo čudesna i zadivljujuća Šćuza. Najstarije spominjanje Šćuze seže u 16. stoljeće kada venecijanski providur ima namjeru 1599. godine Sciusa di Pomer prenamijeniti u solanu. To se ipak nije dogodilo. Poslije ukinuća pulske biskupije 1828. i pripojenja porečkoj biskupiji 1830. godine župa Pomer uživa pravo korištenja Šćuze. Župa Pomer uknjižila se kao vlasnica uvale 1880. godine.

Uvalu dijeli zid od ribnjaka, zovu ga i most, mulo, mol. Voda je plitka i boćata zbog izvora slatke vode, što pogoduje bioraznolikosti. U laguni se nalazi jedno od najpogodnijih mrjestilišta sipa te raznih riba, poput brancina ili morskog psa, kadela. Tu je i šilo, rak po izgledu i veličini sličan granciporu. Posebnu vrijednost činile su školjke, kape.

Bumbari i ciosoti u Šćuzi

Zid, odnosno mul koji spaja pomersku i premantursku obalu građen je u tehnici suhozida i dug je 300 metara. Austrijska vojska betonirala je 1916. godine gornju ploču zida, koji nije ravan već krivuda kako ga valovi ne bi razvalili. Njegova svrha, osim ograditi lagunu, bila je regulacija migracije riba tijekom godine. Ima dva slobodna otvora (korente); vrata na otvorima bila su prvotno dašćana, potom su zamijenjena željeznim s nizom šipki.

Dok bi more bilo toplo orade, brancini, božige, salpe, bižati, špari, barboni bili su po čitavoj uvali. Kada je bura zahladila more, riba se povlačila u duboko. Na izlaznoj strani korenta postavila bi se mreža u obliku vreće. Oka mreže bila su dovoljno velika da ne strada manja riba. Izlovom su se mogli baviti oni koji su od župe dobili Šćuzu u zakup, najviše na četiri godine, najmanje na godinu dana.

U vrijeme talijanske uprave, na jesen ili krajem listopada, Vodnjanci su dolazili u Šćuzu i lovili štrumbe, vrstu morskog puža, delikatesa vrlo tražena u vrijeme točenja mladoga vina. Uvalu su u zakup imali i Ciosoti, ribari iz talijanske Chiogge. Danima su u vodi bili do pojasa s dugačkim gumenim čizmama i mrežom gustog otvora; lovili su sitnu ribu, pesce novello.

Nakon 1945. godine pa sve do 1963. godine Šćuza je pripadala pomerskoj župi, kada je nacionalizirana kao državno pomorsko opće dobro. U izuzetno teškom položaju našao se don Vjekoslav Stanišić koji je 1953. godine preuzeo župe Medulin, Pomer i Premanturu, s filijalama Banjole, Vinkuran, Vintijan i Valdebek. Morao je skrbiti o svim crkvama, a nije imao stalna prihoda, osim milodara i crkvene imovine. Godine 1947. prisilno je prisvojena, a 1956. godine sudskom odlukom župi je oduzeta parcela Plovanija na Puču. Teži udarac uslijedio je 1963. godine kada je Šćuza nacionalizirana, a desetljećima je župi donosila prihode.

Vlasništvo crkve ništavno

Općinski sud u Puli ustvrdio je da je "dio zaljeva zvanog Šćuze, koji se nalazi između sela Premanture i Pomera (NO Pula), upisan u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli kat. čest. 475, površine od 64 ha 41 ar i 67 m2 sastavni dio obalnog mora države SFNJ i kao takav opće javno dobro izvan svakog prometa na kome tužena rimokatolička crkva svete Elizabete u Pomeru nije stekla pravo vlasništva ni zauzećem ni upisom u zemljišnim knjigama".

Sud je dosudio da se vlasništvo crkve briše kao ništavno, jer je ovaj prostor bio i ostao sastavni dio obalnih voda teritorijalnog mora SFNJ. Župi je ipak ostala čestica od 43 ha nazvana Kunfine na kojoj je bila kućica za ribarski alat. Zato župnik piše direktoru poduzeća Istra iz Banjola kani li Kunfine koristiti, te dogovoriti najam.

Šćuzu 1956. godine preuzima poduzeće Riba iz Rijeke, a šezdesetih poduzeće Istra iz Banjola.

Pomer je svojedobno imao Oštrigeru, uzgajalište oštriga, kamenica. Prvotno su školjke uzgajane u zagrađenom morskom prostoru neposredno uz obalu. Pokušaji oplođivanja nisu uspjeli pa se to činilo u dnu pulske luke, Valelunge, odakle su se nakon jedne godine kamenice prenosile u Pomer. Godine 1933./1934. u Pomer dolazi obitelj Lecito i Mastronuzzi iz Taranta, znalci u uzgoju školjaka. Kada su odredili lokaciju za organiziranu proizvodnju kamenica i pedoća, na dnu mora postavili su bukove ili hrastove stupove, između kojih je bio razvučen konopac, a na njemu obješeni pergolari, grozdovi školjaka. Niz godina zvonar Nikola Trošt nekoliko puta tjedno prevozio je školjke na pulsku tržnicu svojim vozom s upregnuta tri tovara. Oštrigera je prestala s radom kapitulacijom Italije, nakon rata obnovilo ju je pulsko poduzeće Jastog i svečano je otvorena 1960. godine.

Zapiranje (zatvaranje) Funtane, uvale bogate vruljama, izvorima slatke vode, osim Oštigere i Šćuze, predstavlja snažni pomerski identitet. Riječ je o specifičnom obliku izlova ribe, koji je ili je bio poznat i u ostalim istarskim priobalnim mjestima. Riba voli boćatu vodu, uvala bi se zatvarala mrežom tijekom ljeta, za puna Mjeseca, kada su najveće razlike između plime i oseke. Višestoljetno zatvaranje Funtane zamrlo je 80-ih godina prošlog stoljeća.

Limski kanal najstarije ribolovište

Prvi podaci o povlaštenom ribolovu potječu iz Istre u 6. stoljeću, kada je u Limskom zaljevu postojalo ribolovište porečkog biskupa. Poslije je cijela zapadna obala Istre bila podijeljena na ribolovišta koja su odgovarala kopnenim posjedima.

Prema povijesnim podacima, iskorištavanje Tarske vale u sezonskom zatvaranju ribe počinje 983. godine. Tu, na mjestu gdje se miješa slatkovodna Mirna s morskom vodom, oduvijek dolaze ribe u velikim jatima, najčešće brancini i cipli. Riba se lovi na poseban način - mrežama dugim i po dva kilometra opkoljuju se jata riba i vuku prema obali. Specifično ribarenje u Tarskoj vali, zbog svoje specifičnosti spada u nezaštićenu nematerijalnu kulturnu baštinu - odvija se na isti način cijeli milenij.

Odredbe Pulskog statuta

Prema odredbama Pulskog statuta (1500.) svježa riba nije se smjela prodavati ako nije bila na pulskoj općinskoj ribarnici. Trilje, lubeni, ugori, lovrate, sorkli, zubaci, glaveši, jegulje, listovi, kovači, tunji, cipli i škrpine prodavali su se cijele godine po cijeni od 1 solda, malih za libru. Tijekom korizme prodavali su se po cijeni od 16 denara za libru. Ribari su bili dužni prodavati libru vrane, lepe, konja, korbeta, snjura, arbuna, fratara, skrpuna, cipli, palamida, skuša, pauka, cača, ušata i lokarda, smokava i iglica tijekom cijele godine za 1 sold, a tijekom korizme za 14 denara. Također, pice, salpe, malodizi, kantare, lokarde, tabinje, brugi i ostala sitnija riba cijele se godine prodavala za 10 denara, a u vrijeme korizme za sold. Raže, morske mačke, kadeli, sklati i voline ribari su bili obvezni prodavati cijelu godinu za 6 denara, a za korizmenog vremena po cijeni od 8 denara. Sipe, lignje i hobotnice prodavale su se "odoka" kako se prodavao riblji sitniš zahvaćen mrežom potegačom, osim gavuna. Stotinjak gavuna prodavalo se cijelu godinu za 2 solda, a menule također cijelu godinu, njih 32 za 1 sold, u korizimi 20 menula za sold.

Ribari su bili obvezni i dužni svu ribu koju ulove dopremiti u jednom mahu u ribarnicu, a ne u više navrata. Ribu nisu smjeli ni na koji način slati ili nositi u nečiju kuću. Bili su obvezni vagati i prodavati ribu onoj osobi koja je prva od njih zatražila. Tko je prvi zatražio ribu, njemu se trebala prodati.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke