Jakov Volčić (Jakob Volčič) prvenstveno je bio svećenik. Kao i brojni ostali svećenici koji su u Istru došli krajem 19. i početkom 20. stoljeća (Slovenci, Česi, Moravci) prihvatio je nacionalne ideje hrvatskog naroda Istre. To su bile i njegove ideje.

Iz ljubljanske biskupije prešao je u tršćansko-koparsku biskupiju na nagovor biskupa Matije Ravnikara. Da se za to opredijelio zaslužan je biskup, ali i Volčićevo druženje s pristalicama ilirskog pokreta, najprije u Karlovcu, potom u Ljubljani i Gorici. Boravak u franjevačkoj gimnaziji u Karlovcu (1836.-1838.) mogao je biti odlučujući za ilirsko opredjeljenje.

Skupljač narodnog blaga

Njegovo prvo službovanje u Sloveniji bilo je u mjestu Gročani (1842.-1844.), a sve ostalo vrijeme proživio je i radio u Istri: Pazin (1844.-1847.), Volosko (1847.-1851.), Veprinac (1851.-1855.), Zarečje (1855.-1862., 1872.-1882., 1886.-1888.). Od ukupno 46 godina svećeničkog rada, 43 godine proveo je među hrvatskim narodom Istre.

Volčićev život i rad najviše su, pored osnovnog svečeništva (u kojem je, paradoksalno, ostao samo kapelan!) vezani s ilirizmom, s njegovim konkretnim radom na području preporoda: sakupljač folklorne građe, istraživač i prepisivač glagoljskih rukopisa i natpisa, širitelj preporodnih ideja, "slovenski ilirac", suradnik hrvatskih i slovenskih novina.

Prema vlastitom iskazu, inicijativu za prikupljanje narodne tradicije dobio je čitajući djela Vuka Karadžića i Ljudevita Gaja. Prikupio je dosta građe iz hrvatske Istre, većinu pjesama i nešto manje priča koje su uglavnom ostale neobjavljene, kao i relativno veliki broj dječjeg književnog folklora. Knjiga hrvatskih narodnih pjesama pjevanih u Istri i Kvarnerskim otocima sadrži mnoge pjesme iz Volčičeve zbirke.

Prikupljenu narodnu baštinu objavljivao je u slovenskim i hrvatskim novinama. Sakupljao je i prepisivao glagoljske rukopise i njihovo arhivsko gradivo (statute, sudske zapisnike). Nije bio zadovoljan uređivačkom politikom ni slovenskih ni hrvatskih časopisa. Narodnoj baštini davao je prednost pred suvremenim stvaralaštvom. Smatrao je da bi više i češće trebalo objavljivati narodno blago koje odražava narodni duh i ljepotu narodne duše.

Volčić ima vrlo istaknuto mjesto u narodnom preporodu Istre, iako je radio tiho i više u pozadini političkih zbivanja. Bio je jedan od glavnih suradnika biskupa Jurja Dobrile i u prijateljskim kontaktima s nizom hrvatskih i slovenskih kulturnih i političkih djelatnika.

Sahranjen u Zarečju

Kada je biskup Juraj Dobrila iz porečke i pulske biskupije prešao u tršćansko-koparsku biskupiju, u Volčiću je našao pomagača u religioznoj, nacionalnoj, prosvjetnoj i gospodarskoj obnovi biskupije. S Volčićem su biskupa Dobrilu vezivale brojne uspomene: iako ne u isto vrijeme, školovanje u istim gradovima (Karlovac, Gorica), zajednički učitelji i profesori.

Jakov Volčić sahranjen je u Zarečju 10. studenoga 1888. godine. Rođen je 14. srpnja 1815. godine u Sv. Andreju kod Škofje Loke u Sloveniji. Osnovnu školu završio je u Škofjoj Loki, gimnaziju u Ljubljani. Pedagogiju i retoriku studirao je kod franjevaca u Karlovcu, a filozofiju i bogoslovlje u Ljubljani i Gorici. Za svećenika je zaređen u Trstu, 10. listopada 1842. godine kod Sv. Antona staroga, a zatim je čitav svoj život radio kao svećenik-kapelan u slovenskoj i hrvatskoj Istri.

U Karlovcu su se prije njega školovali Ljudevit Gaj i Juraj Dobrila. Zbog različitih okolnosti u Ljubljani je proživio samo prve dvije godine bogoslovlja (1837.-1840.), a ostalo, zadnje dvije godine teologije (1840.-1842.) u Gorici. Tu je bio među odličnim studentima.

Godine 1838. u Ljubljani je osnovano Ilirsko društvo Čitalni zbor. To ga je potaklo da se dvije godine kasnije pridruži istom društvu u Gorici. Njegov dom u Zarečju bio je okupljalište svjesnih slavenskih učenika i učitelja. Volčić je značajnije istraživače (I. Kobler, B. Šulek, I. Kukuljević, De Franceschi...) upoznao sa slavenskom hrvatskom građom toga vremena. U svojim pismima opisao je tešku gospodarsku i nacionalnu situaciju hrvatskog naroda u Istri.

Tužaljka "Ćaće moj"

Zanimljiv je put istarske narodne pjesme "Ćaće moj", koju je zapisao, a preuzeo iz zbirke Istarske narodne pjesme i skladao Ivan Matetić Ronjgov (1880.-1960.) godine 1932. To je njegova prva opsežnija zborska skladba, tematski tužaljka, posvećena dječjem zboru "Trboveljski slavček"; nastala u prigodi nesreće u rudniku ugljena Hrastnik kod Trbovlja, 7. kolovoza 1847. godine, kada su mnoga djeca ostala bez očeva. Zbog obilnih i dugih kiša urušio se strop iznad ugljenokopa zvan Martin.

U tužaljki je Matetić oživio starinski običaj naricanja za umrlima i pretvorio je u snažnu dramsku emociju.

"Trboveljski slavček" sa svojim dirigentom Augustom

Šuligojem praizveo je djelo (1933.) te uspješno izvodio na svojim europskim turnejama. Iste godine (1933.) Matetić je izvornik za dječji zbor preradio za mješoviti zbor. Učinio je to za "Pevski zbor slovenskih učiteljev" i njihova dirigenta Srečka Kumara. Godine 1936. zbor je izveo kompoziciju „Ćaće moj“ na međunarodnom glazbenom festivalu u Pragu te je tako prvi puta plasirao u svijet "našu malu veliku Istru", kako kaže sam autor. Do danas, ova je skladba ostala najpoznatije i najizvođenije Matetićevo djelo. Djelo ide u red najviših dostignuća u hrvatskoj zbornoj literaturi. Slijedile su „Roženice“ na stihove Mate Balote. Jedan od vrhunaca u Matetićevu opusu je vedra balada "Malo mantinjade v Rike", iz 1951. Pet godina kasnije nastaje "Naš kanat je lip", djelo koje se dosljedno oslanja na osebujno istarsko dvoglasje.

Zapisi

NARODNA UGANJKA (ZAGONETKA)

Moja mat me zad gore rodi,

Bura mi je zibanka bila,

Jugovo me va more umetalo,

A to sinje more me je pozobalo.

(Snijeg)

Poslovice iz Istre

Bog je dobar otac, a deca su mu poredna.

Ki čuje kukuvaču na tašče, nebude celo leto sit.

Ki ni bolan, Bog za njega nezna.

Gospoda jeju, pasi gledaju.

I očima ni ča verovati, i oko vara.

Nijedan se ni navajen rodil.

Si se razveselil kako medved drenovice, ka rano cvate, a kasno zori.

Ako se on hiti u more, nehiti se ti.

Bil sam u situ i u rešetu.

Žena je vražja mriža.

Vsako prase rije mrkvu zase.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke