ZRCALO VREMENA
Funtana: 400 godina župne crkve Sv. Bernarda: NEBESKI DAR PLEMIĆA BERNARDA BORISIJA ZEMALJSKIM SVOJIM PODANICIMA
Župnu crkvu Sv. Bernarda dao je 1621. godine podići grof Bernardo Borisi po zagovoru Djevice Marije. Kapelanom se godinu dana kasnije spominje don Andrea Bodetić. Pala u crkvi, Bogorodica S Djetetom i svecima, najznačajnija je funtanjanska umjetnina
Crkva sv. Bernarda Funtana
Župa sv. Bernarda u Funtani, naselju između Poreča i Vrsara, kako se stoljećima geografski smještava 20. kolovoza je proslavila svog patrona, sv. Bernarda opata, usto i Dan općine, koja je osnovana prije petnaest godine.
Funtanjanska župa spominje se 1626. godina, nekoliko godina nakon što je izgrađena crkva sv. Bernarda opata. To se dogodilo prije 400 godina: jednobrodna građevina sa sakristijom izgrađena je 1621. godine, a dao ju je izgraditi plemić Bernardo Borisi, gospodar Funtane, po zagovoru Djevice Marije.
Pala je vjerna kopija Carpaccijeve slike
Crkva je najvjerojatnije podignuta ili rekonstruirana na temeljima starije sakralne građevine. Posvećena je sv. Bernardu opatu, ali i Majci Božjoj. Porečki biskup Petar de Grassi (1718.-1731.) za funtanjansku crkvu, u svojim izvješćima o stanju u biskupiji, zapisao je da je posvećena Gospi Snježnoj.
U unutrašnjosti, na zidu iza glavnog oltara, vrijedna je slika na platnu koja predstavlja Bogorodicu s Djetetom i svecima: sv. Nikola, Franjo Asiški, Bernardo i Antun opat. Ova slika nepoznata autora najznačajnija je umjetnina u Funtani. Po stilskim odrednicama očigledne su dvije cjeline: gornji statički prizor Bogorodice s Djetetom pripada renesansi, a donji prizor svetaca baroku.
Naručitelj pale, koja je vjerna kopija Carpaccijeve slike u koparskoj katedrali, bio je grof Borisi. Kada je porečki biskup Leonardo Tritonio u svibnju 1622. pohodio Funtanu, ocijenio je palu vrlo lijepom. Iz istoga zapisa vizitacije biskupa Tritonija saznajemo da je tada kapelanom bio Andrea Bodetić: Capellano don Andrea Bodetich, curato di questa Villa. Inače, sliku je temeljito restaurirala Laura Stipić u radionici Hrvatskog restauratorskog zavoda u Juršićima.
Orgulje su dar vjernika iz Weinheima
Na lijevom bočnom oltaru slika je Bogorodice s Djetetom, sv. Dominikom i sv. Katarinom, nazvana i Majka Božja od Svete krunice. Ovo ulje na platnu nepoznata autora nastalo je početkom 17. st. u stilu ranog venecijanskog baroka. Na desnom bočnom oltaru slika je bl. Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, autora Vladimira Pavlinića, prvoga urednika Glasa koncila.
Orgulje u crkvi dar su vjernika iz njemačkog grada Weinheima kod Alzeya, sagrađene 1878., a u funtanjanskoj crkvi blagoslovljene 1998. godine. Križni put i vitraži rad su akademskog slikara Eugena Varzića. Crkva je produžena 1941., obnovljena 1988. godine, pa 2000. godine kada je zvonik s četverokutnom osnovom i oktogonalnom krunom potpuno obnovljen, prema zamisli arhitekta Eligija Legovića. Zvonik je visok 33 metara, a zvono je također dar vjernika iz Weinheima.
Na podu u crkvi nadgrobna je ploča s latinskim natpisom i grbom plemićke obitelji Borisi: Marcus Antonius Borisius finis fecit anno Domini MDCCVI. (Marc'Antonije Borisi umro 1706. godine).
Plemićka obitelj Borisi su prebjezi iz Bara
Istaknuta vlastela Borisi (Boricius, Borisci, Boriši) preselila je u Istru u 16. st. iz Bara pred turskim nasrtajima. Najvjerojatnije prvo u Kopar; tu se 1617. godine spominju kao plemići. Slijedili su ih i obitelji njihovih kolona. Rodonačelnik im je bivši mletački kapetan Bernardo Borisi, koji je imao braću Francesca, Marc'Antonija i Marina. Marc'Antonio, pokopan u župnoj crkvi, bio je mletački dragoman, prevoditelj, u Carigradu, prvi mletački građanin koji je nosio naslov Dragomano grande. Zadavili su ga, mori strozzato, nakon 36 godina službe.
Posjed zvan Funtana (Portus Fontanae), jer su nisko, blizu morske obale dva izvora slatke vode, koji nikad ne presušuju, a koji koriste i brodovi, žitelji kaštela i daljih mjesta tijekom ljetnih suša, naseljeno je još u rimsko vrijeme.
Borisima je, najvjerovatnije 1595. godine, njihovom rodonačelniku u Istri, kapetanu Bernardu Borisiju, rašporski kapetan dao u investituru terene u kontradama Fontane. Mletački Senat početkom 17. st. sve doseljenike u administrativnom i sudskom postupku stavio je u nadležnost rašporskog kapetana u Buzetu. Plemić Borisi, uz ostale obveze, morao je skrbiti o župnoj crkvi i o svećeniku.
Stigli iz Dalmacije, Zete, Bosne i Furlanije
Kapetan Borisi utrošio je znatna sredstva za podizanje Funtane i melioraciju zemljišta na koje je naselio, osim svojih nekadašnjih podložnika, i kolone različitog etničkog porijekla. Uz starosjedioce, na njenim kontradama našli su se doseljenici iz Dalmacije, Crne Gore (Zete), Bosne, Furlanije...
Dobro su se asimilirali sa starosjediocima i uskoro naučili i jezik. Radilo se uglavnom o katolicima, iako ne uvijek. Deset crnogorskih obitelji koje su zbog turske opasnosti napustile svoj kraj, doveli su 1680. veleposjednici Borisi u Funtanu. Međutim, jer im je uskraćeno dobiti pravoslavnog svećenika, svi su se vratili svojim kućama.
Bernarda Borisija izuzetno je cijenio rašprski kapetan Pietro Bondumier. Kada se u Červaru iskrcalo osamnaest izbjeglih obitelji iz Zete, rašporski kapetan smatrao je da se nitko ne bi mogao bolje pobrinuti za njih od kapetana Borisija. Mletačkom senatu šalje poruku da je Borisi Funtanu doveo u dobro stanje, tu je udomio devetnaest obitelji iz zavičaja, a mogao bi pripremiti terene i za nove pridošlice.
Svoje je gospodare Funtana zadržala i nakon 1788., pada Venecije 1797., te prve francuske uprave u Istri. Godine 1805. Funtana je priključena porečkom kotaru, ali su Borisi još polagali svoja feudalna prava koja su sasvim likvidirana tek 1869. godine. Za francuske i austrijske uprave zadržala je Funtana osim samostalne župe i poseban distrikt, što ga redovito donose karte 19. st., a odgovara području katastarske općine.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
