Crtice iz povijesti: KAKO SU MLEČANI OTELI VRANJU POD UČKOM

Potpisivanje Rapalskog ugovora

Kulu (kaštel) Vranja pod Učkom Mlečani će vratiti Austrijancima, ako na to pristane devinski gospodar i što je posebno važno, austrijske će zemlje biti otvorene mletačkoj trgovini, a mletačke zemlje austrijskoj trgovini. Neobično je što se u mirovnom ugovoru ne navodi kako će se kaštel vratiti istarskom grofu, već vojvodama

Austrijski vojvode Albrecht III. i Leopold III. potvrdili u sv. Vidu u Koruškoj mir s Mlečanima. Mletački zapovjednik Michieli ušao je 18. studenog 1389. u Trst s tisuću pješaka i 400 konjanika i kao gradski kapetan preuzeo upravu nad gradom. Unatoč pobjedi Mlečani su bili spremni na ustupke samo da dođe do mira s Austrijom jer je tijekom rata prekinuta unosna trgovina s Njemačkom.

Ženska učiteljska škola

Prema odredbama mirovnog sporazuma kojeg su 30. kolovoza 1370. sastavili mletački opunomoćenik Pantaleon Barbo i austrijski Ivan od Trnave sve se međusobne štete opraštaju i sužnji puštaju na slobodu. Austrijski vojvode odriču se prava na Trst u korist Mlečana, jedino gospodari devinski (Hugo) može uživati desetine i prihode u tršćanskom kotaru. Vojvode će Mlečanima predati kulu Golaš i još neke koje su osvojili, a za njih i Trst platit će austrijskim vojvodama 75 tisuća dukata u tri obroka. Uz to kulu (kaštel) Vranja pod Učkom Mlečani će vratiti Austrijancima, ako na to pristane devinski gospodar i što je posebno važno austrijske će zemlje biti otvorene mletačkoj trgovini, a mletačke zemlje austrijskoj trgovini.

Zanimljiv je spomen Vranje koja je bila kaštel istarske grofovije. Zacijelo je istarski grof Albert IV. zajedno s austrijskim vojvodama ratovao protiv Mlečana koji su mu tijekom rata oteli Vranju. Neobično je što se u mirovnom ugovoru ne navodi kako će se kaštel vratiti grofu već vojvodama. To se može protumačiti kako su vojvode na temelju nasljednog ugovora s Albertom IV. istarsku grofoviju već smatrale svojom, što se četiri godine kasnije Albertovom smrću i ostvarilo. (D. Gruber, Povijet Istre)

U Pazinu je upornim zalaganjem istarskih učitelja otvorena Ženska učiteljska škola s nastavom na hrvatskom jeziku. Briga o njenom otvaranju bila je povjerena posebnom odboru kojim je predsjedavao dr. Šime Kurelić. U početku je djelovala kao privatna škola, a tek 1916. državne vlasti odobrile su joj pravo javnosti. Nastavni jezik bio je hrvatski, a talijanski i njemački bili su obvezatni predmeti. Ujesen 1918. Učiteljska škola je morala prestati s radom. Ženska učiteljska škola u Pazinu imala je veliku podršku i pomoć profesora pazinske Velike državne gimnazije koji su besplatno podučavali buduće učiteljice. Ravnatelj škole bio je Ivan Kos, ravnatelj Carsko kraljevske Velike državne gimnazije u Pazin, a o radu škole skrbio je četveročlani Kuratorij: dr. Šime Kurelić, predsjednik, mons. Ante Kalac, prof. Ivan Kos i dr. Dinko Trinajstić. Prva generacija imala je 16, a druga 20 polaznica iz raznih krajeva Istre i kvarnerskih otoka. Polaznice treće generacije, njih sedam nakon talijanske okupacije Istre i zatvaranja škole maturiralo je 1920. u Karlovcu. (B. Jakovljević, Hrvatska gimnazija u Pazinu)

Ugovor iz Rapalle

Zaključen je u Rapallu kraj Genove ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon Prvog svjetskog rata zbog raspada Austro-Ugarske (Saint-germainski ugovor), talijanska okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS. Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanjskih poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom. Rapalskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre. Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapalskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku. Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca. (D. Dukovski, Istrapedia)
U Kopru je utemeljeno Zgodovinsko društvo za Jugoslovansko cono STO, Društvo za zavičajnu povijest Jugoslavije područja STT-a, a predsjednik mu je bio Srečko Vilhar. U društvu su djelovale slovenska, talijanska i hrvatska (u Bujama) sekcija. Sa srodnim društvima u Puli, Trstu i Ljubljani uspostavilo je veze 1951. Slovenska sekcija bila je usmjerena na istraživanje glagoljskih isprava i spomenika (samostan sv. Grgura u Kopru) te gradiva iz NOB-a. U Mestnom muzeju u Kopru društvo je 1952. postavilo izložbu Slovenci ob Jadranu. Društvo je 12. travnja 1952. organiziralo konferenciju povjesničara (F. Zwitter, B. Grafenauer, B. Marušič) za pripremu Kratke zgodovine Istre i Trsta za škole, koja nije objavljena. No, objavilo je Istarski zgodovinski zbornik - Antologia storica istriana - Istarski historijski zbornik (1953.). Zgodovinsko društvo za jugoslovansko cono STO prestalo je djelovati 1954. (S. Žitko, Istarska enciklopedija)

Briga o ezulima

U Puli je rođena kuglačica Nataša Ravnić - Gašparini. U mladosti se u Pazinu bavila rukometom, a od 1999. bila je članica Ženskog kuglačkog kluba Istra iz Poreča. Ljubav prema kuglanju naslijedila je od roditelja oca Nadira i majke Vilme koji su bili uspješni natjecatelji KK Pazin. Nataša je kao juniorka 2004. u paru s Marianom Liović bila prvakinja Hrvatske. U seniorskoj konkurenciji Liović je 2015. bila prvakinja Hrvatske, a najbolja igračica 1. Hrvatske kuglačke lige bila je u sezonama 2012./13. i 2014./15. U Kupu Hrvatske osvojila 2015. je s ekipom prvo mjesto. Na Europskom prvenstvu u Augsburgu 2007. osvojila je treće mjesto. U NBC kupu u Skoplju 2011. i Öhringenu 2015. osvojila je prva mjesta. Pobjeda u Skoplju bila je prvi međunarodni trofej koji je osvojio jedan ženski sportski klub iz Istre. Nataša Ravnić -Gašparini igra za reprezentaciju Hrvatske od 2001. i uz Liović najuspješnija je istarska kuglačica. (E. Hamer, Istarski sportski biografski leksikon)
U Puli je umro Zlatko Slišković liječnik otorinolaringolog. Rođen je u Sinju 5. rujna 1913. Gimnaziju je pohađao u Splitu, medicinu je studirao u Ljubljani, a diplomirao u Zagrebu 1941. Od 1942. bio u partizanima, a u vojnoj je službi ostao do umirovljenja kao liječnik i nastavnik. Specijalizaciju iz otorinolaringologije završio 1953. na VMA (Vojnomedicinskoj akademiji) u Beogradu, a 1954. postavljen za načelnika otorinolaringološkog odjela Vojne bolnice u Puli te je kao otolog organizirao i vodio službu u matičnoj ustanovi, ali surađivao i s civilnom bolnicom u Puli i s domovima zdravlja u Istri. Afirmirao se u plastičnoj kirurgiji nosa i ušne školjke te u otkrivanju oštećenja sluha i ravnoteže zbog vibracija kod podmorničara, ronilaca i zrakoplovaca. Napisao je mnogobrojne stručne i znanstvene radove. Bio je član Hrvatskoga liječničkog zbora. Slikao akvarele i grafike, svirao na gitari i bio obdaren glasom profinjenoga tenora. (I. Rudelić, Istrapedia)

2014. U Rimu je umro Aldo Clemente socijalni aktivist i dužnosnik. Rođen je u Trstu 21. listopada 1920., a cijeli je radni vijek posvetio zbrinjavanju poratnih izbjeglica, ezula, iz Istre, Rijeke i Dalmacije u Italiju, nakon pripajanja tih krajeva Jugoslaviji. Odmah poslije Drugog svjetskog rata bio je u Trstu regionalni tajnik udruge za ratnu siročad (Orfani di guerra), a 1947. odlazi u Rim gdje je do 1949. tajnik Nacionalnog odbora za talijanske izbjeglice, potom, sve do 1979. glavni tajnik ustanove za pomoć julijskim (iz Julijske Venecije ili Julijske krajine, regije u koju je bila za vrijeme Italije uključena i Istra) i dalmatinskim izbjeglicama (Opera per l'Assistenza ai Profughi Giuliani e Dalmati, kasnije Ente nazionale per lavoratori rimpatriati e profughi), osnovane radi zaštite i razvoja zajednica istarskih, riječkih i dalmatinskih iseljenika. Svojom višedesetljetnom aktivnošću bitno je doprinio njihovom zapošljavanju i stambenom zbrinjavanju pomažući i posredujući u nalaženju radnih mjesta za 60-ak tisuća izbjeglica, otvaranju oko 1.160 obrtničkih i poduzetničkih tvrtki te izgradnji više od 7.700 stanova, najviše u Rimu, Trstu i okolici te Gorici. Bio je 1965.-2001. i međunarodni tajnik udruženja za proučavanje svjetskog problema izbjeglica, savjetodavnog tijela UN-a i Vijeća Europe. Za svoje zasluge odlikovan je titulom viteza Velikog križa Republike Italije i komendatora Malteškog reda, dobitnik je međunarodnog priznanja Nansen Ring za pomoć izbjeglicama, a rodni grad dodijelio mu je 2009. svoju najvišu nagradu Sigillo Trecentesco. (G. Prodan, Istrapedia) (Priredio Mirjan RIMANIĆ)