Donedavna ravnateljica istarskog Nastavnog zavoda za hitnu medicinu, a od prošle jeseni pročelnica županijskog Odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, ovih dana rješava hitna stanja u istarskom zdravstvu. Doktorica Gordana Antić iznimno je predana svom poslu, iznimno kompetentna i efikasna, što je vidljivo po rezultatima njenog rada. Razgovaramo o aktualnostima; ključan je manjak kadrova, jer javnom zdravstvu očajnički nedostaju ljudi; od čistačica, njegovateljica, kuharica, informatičara do zdravstvenog kadra.

- Nedostatak medicinskih sestara u bolnici i cijelom sustavu nije novost pa tako niti na Odjelu pedijatrije nije iznenađenje. Kako se rješava aktualni problem na tom odjelu?

- Unutarnjim preraspodjelama u Općoj bolnici riješit će se problem nedostatka sestara na pedijatriji. U bolnici radi 588 medicinskih sestara i tehničara, neke su se već dobrovoljno javile za pedijatriju. Osim toga, preko burze zdravstvenih radnika ima prijavljenih medicinskih sestara iz drugih zdravstvenih ustanova koje mogu povremeno raditi na Odjelu pedijatrije, te iz Medicinske škole. No, nama je cilj pronaći novi kadar koji bi se educirao dodatno za dječji odjel.

- Jedan od važnijih problema u sustavu očito su plaće. Župan Boris Miletić najavio je prijedlog kojim će se od države tražiti veći koeficijenti da bi se medicinskim sestrama u Istri povećale plaće.

- U javnim službama imamo uredbu o koeficijentima zadanu od strane države. Nije dobro što su isti koeficijenti u Istri kao i u ostalim dijelovima Hrvatske. Ako četvorni metar stana u nekim dijelovima Hrvatske košta tisuću eura, a u Istri 3.200, onda plaće nemaju istu vrijednost. Slično je i s potrošačkom košaricom, cijenama vode i slično. Država bi mogla uredbom o koeficijentima prepoznati razliku. Slično su napravili u Njemačkoj. Povećali su plaće u ustanovama do 100 kilometara udaljenim od granice, jer bi im inače ljudi otišli raditi u Švicarsku. I naša bi država mogla prepoznati takve trendove i anulirati razlike. Mi nominalno svi imamo iste plaće, ali u biti nemamo. Tisuću eura u Istri nije isto kao tisuću eura u Slavoniji, ne možete isto živjeti.

- Koliko iznose plaće medicinskih sestara i liječnika u bolnici?

- Osnovna plaća bi bila oko 900 do 1.000 eura, ovisno o stažu. Na to se skupe dodaci od 200-300 eura za smjene, noćni rad ili posebna radna mjesta. Liječnik specijalist ima 1.600 eura (12.700 kuna) osnovnu plaću, a početnik 9.500 kuna ili 1.250 eura. Obiteljski liječnici kao zakupci mogu ponuditi veću plaću sestrama sukladno svojim mogućnostima, pa tako neke odlaze u njihove ambulante, jer je tamo posao lakši nego u bolnici. Poseban su problem njegovatelji koji imaju vrlo male plaće, jedva 663 eura ili 5.000 kuna, i zbog toga njih ne možemo ni naći. Kad bismo ih i našli i pozvali nekog njegovatelja da dođe raditi u Istru, znamo da s tom plaćom ne može platiti stan.

Županija nema zakonsku osnovu tom kadru dati veće plaće čak i kad bi mogla. Dok pokušavamo aktivno dobiti od države veće plaće, intenzivno radimo na smišljanju paketa različitih mjera za privlačenje novog i zadržavanje našeg deficitarnog kadra. Uskoro ćemo objaviti te mjere. Još uvijek nam ostaje problem stanovanja u koji su se aktivno uključili mnogi gradovi i općine, ali moramo to još pojačati. Dobiti bilo kojeg čovjeka bez da mu ponudimo stan ili sufinanciranje stanarine je vrlo teško. Primjerice, jedna mlada liječnica došla je u Pulu iz Zagreba direktno s fakulteta. Grad Pula joj sufinancira stanovanje s 200 eura, a najam stana od 50 kvadrata iznosi čak 650 eura. I sada su joj rekli da mora izaći iz stana jer dolazi sezona. Stanovi su nam gorući problem. Trebalo bi razmišljati o gradnji stanova kao što je to bilo i nekada, jer problem neće biti samo u zdravstvu, nego i u školstvu, policiji i drugdje. Neće nitko doći u Istru ako mu se ne ponudi stan.

 - Velika je fluktuacija liječnika i u županijskom Nastavnom zavodu za hitnu medicinu (NZHMIŽ). Mladi doktori dođu direktno s fakulteta na edukaciju, a zatim odu svojim putem.

- Stvorili smo reputaciju pa profesori na fakultetu u Rijeci i Zagrebu studentima na šestoj godini poručuju da odu u Istarsku županiju ako žele nešto naučiti. U NZHM-u mladi liječnici imaju mentora, radimo edukacije, ja još obavljam i to. Prolazimo kroz sva hitna stanja, daju im se sve moguće smjernice za rad. Mene uvijek mogu stalno zvati ako trebaju savjet. Kada je liječnik sam s pacijentom na terenu, ponekad mora donijeti važne odluke i bitno je da ima podršku putem telefona. NZHM godišnje zbrinjava 45.000 pacijenata, od toga je deset posto izrazito hitnih stanja i postupanje liječnika će presuditi ishodu. Kad završe fakultet mladi ljudi još nemaju praktičnih vještina, posebno oni koji su se educirali u vrijeme pandemije. Nemaju razvijene komunikacijske vještine. Jako im je teško. Da bi dobili samopouzdanje, s njima se sustavno radi i zato dolaze u Istru, međutim i odlaze nakon edukacije. Od 50-ak liječnika koji rade u hitnoj, lani ih se izmijenilo 29. Svake godine je tako; kako dođu, tako odu.

Rad na hitnoj je težak, fizički i psihički, i nije dovoljno priznat. O tim liječnicima se čuje samo kad nešto ne funkcionira. Oni idu na kišu, sunce, led, voze se na cesti, izlažu se rizicima, ne poznaju pacijente, što je dodatni stres. Zadnjih deset godina više od stotinu liječnika koji su došli raditi u istarsku hitnu, a nisu iz Istre, ostali su raditi u našoj bolnici. Tako smo postali rasadnik za bolnicu. S hitne odlaze i diljem Hrvatske i Europe, ali ostaju i ovdje. Tako naša bolnica, trenutno, nema nedostatak liječnika osim u Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu (OHBP). To je dokaz da dobra edukacija ipak privlači mlade ljude.

Paralelno smo radili na opremi, sada imamo vrhunsku. Imamo sve što postoji u hitnoj medicini u svijetu. Postali smo uzor ne samo Hrvatskoj, nego i Sloveniji, Austriji i Njemačkoj. Zvali su me u Austriju i Italiju da im predstavim naš sustav. Imamo informatički sustav koji daje timu povratnu informaciju o obavljenoj reanimaciji. Nakon reanimacije uređaj pokaže što je sve učinjeno i to onda analiziramo i svaki tim dobije povratnu informaciju. Kad se uvodi nešto novo valja uvesti sustavni nadzor i kontrolu i davati ljudima pozitivnu povratnu informaciju. Težimo savršenstvu i analiziramo je li sve bilo savršeno ili se nešto moglo još bolje. Prilikom bilo kojeg odstupanja timovi se pozivaju u edukacijski centar gdje obnavljaju znanja i timski se ujednače. To se odrazilo i na naše rezultate. Od 2011., kada je bilo 2,2 posto uspješnog oživljavanja, sada smo došli na 25 posto. Zbog toga ćemo iduće godine biti domaćini velikog međunarodnog kongresa na kojem ćemo prezentirati svoje rezultate, a doći će sva svjetska imena iz hitne medicine. To je taj način privlačenja kadrova.

- Sezona je pred vratima. Jesu li spremne turističke ambulante?

- Počeli smo na tome raditi još jesenas. Planovi su napravljeni, ljudi na tržištu nema, ali će se raditi prekovremeno unutar vlastitih resursa. Nešto sestara i tehničara se pronašlo za hitnu. Istarski domovi zdravlja koji organiziraju turističke ambulante imaju najveći deficit kadra. Imamo 114 ambulanti, a nedostaje 23 liječnika. Imamo deset specijalizanata obiteljske medicina koji se za nekoliko godina trebaju vratiti. Intenzivno tražimo pedijatre, ginekologe... Sada smo dobili jednog ginekologa, na putu je iz Makedonije za porečku ambulantu. Fizijatrica iz Splita stigla je u Umag prije deset dana. Zahvaljujemo se gradovima koji su osigurali stanove. Nadamo se da ćemo privući kadar iz Hrvatske i regije. Oni iz regije moraju nostrificirati diplome, što je otežano za medicinske sestre i tehničare, jer u Hrvatskoj imamo takozvani bolonjski sistem. U Hrvatskoj imaju pet godina škole i 4.600 sati, a u Bosni ili Srbiju 2.600 sati nastave. To je cijela godina i one ne mogu kod nas raditi.

- Ali te iste medicinske sestre mogu raditi u Njemačkoj.

- Mi bi sestru iz Bosne trebali tjerati da godinu dana ide u školu. Tko će nam doći pod tim uvjetima? Eventualno bi mogla raditi kao njegovateljica ako naše pučko učilište izjavi da je njihova školska sprema dostatna da bude njegovateljica, za što inače tečaj traje tri mjeseca. Naša državna administracija živi u iluziji i kasni za realnim životom. Tako smo izgubili jednog liječnika koji je studirao u Hrvatskoj i radio kod nas u bolnici. Nije mogao dobiti specijalizaciju potpisanu od ministra, jer nije imao hrvatsko državljanstvo, iako je na natječaju u pulskoj bolnici prošao kao najbolji. Otišao je u Njemačku i tamo je odmah dobio specijalizaciju. To su te administrativne prepreke kojih imamo još jako puno. Čovjek se pita je li nekome stalo da održi javno zdravstvo kod nas. Mi koji se borimo s tim sustavom osjećamo se kao da je jedino nama stalo do javnog zdravstva.

- Zato se javni resursi prelijevaju u privatni sektor.

- Gubimo ljude iz sustava. Educirali su se, u javnom zdravstvu stekli znanje i vještine, i odlaze, a nama su redovi čekanja sve duži. Privatnik ponudi 35 posto veću plaću, nema dežurstva, prekovremenih. HZZO dozvoljava da se javnim novcem plate privatne usluge. Zašto se ne dozvoli da taj naš doktor može raditi na svom radnom mjestu prekovremeno i da ga se adekvatno plati, a ne da isti taj doktor radi kod privatnika i HZZO plati privatniku za pacijente puno skuplju uslugu nego u bolnici?

- Na razini županije stvorili ste internu burzu rada.

- Tako je. Pokušali smo stvoriti unutar sustava burzu zdravstvenih radnika putem koje djelatnici mogu prijeći iz jedne u drugu ustanovu kad nekome zatreba prekovremeni rad, uz 150 posto veću satnicu u odnosu na redovnu. Izgleda da smo nešto niži od privatnika pa ćemo morati korigirati cijene. Putem burze ćemo riješiti većinu turističkih ambulanti za koje Županija i turističke zajednice moraju osigurati plaće. To je svake godine sve skuplje i sve teže održati. Od 2015. do sada plaće su u javnom sustavu porasle 43 posto, dok paušal HZZO-a koji primaju ustanove to nije pratio. Pitam se kako u tim uvjetima održavati sustav? Javno zdravstvo je na grbači zajednice u kojoj djeluje i ovisi o tome koliko će pomoći županija i gradovi. Tako, primjerice, jedino mi u Istri imamo vozila hitne koja imaju "crusch" testove zahvaljujući kojima je bitno povećana sigurnost putnika u slučaju prometne nesreće.

- Sanitetski prijevoz koji je s početkom godine pripao hitnoj ima izrazito loš vozni park.

- To su novi troškovi za koje iz državnog proračuna nisu osigurana sredstava. Mi sada u Županiji trebamo stvoriti sredstva da bismo išli u nabavku. Ove godine će se kupiti pet novih vozila za sanitetski prijevoz. Sada je postao problem kupiti novo vozilo i kada imaš novca jer se isporuka čeka 500 dana. Pokušavamo ipak skratiti te rokove.

Postala mi je krilatica da možemo biti sretni dok imamo ljude koje ćemo platiti. Možda ćemo na kraju imati novaca, a nećemo imati ljude. U ovoj se državi valjda čeka dok i zadnji ne ode. Mjere za zadržavanje kadra trebalo je donijeti s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Nama je obiteljska medicina u cijeloj Hrvatskoj devastirana. Liječnici imaju neke godine, zatrpani su administracijom. Svaki dan se smišljaju neki novi izvještaji koji se moraju slati. Novi Zakon o socijalnoj skrbi donio je novost da naš Odjel mora licencirati sve ustanove socijalne skrbi, a imamo ih 51 u županiji. To su silni poslovi i ne znače poboljšanje kvalitete u stvarnosti, a izuzetno opterećuju rad. Još uvijek je formalizam važniji od stvarne kvalitete.

- Afere o lošem postupanju privatnih domova prema starim i nemoćnim samo se nižu.

- Zadnji put smo mi iz hitne prijavili policiji zanemarivanje osobe starije životne dobi u Obiteljskom domu Meri. Policija odmah izađe na teren.

- Domovi i stacionari vape za kadrom. Zbog premalih plaća nedostaje i tehničko osoblje.

- Kuharica u našem stacionaru u Labinu dala je otkaz. Izračunala je da će cjelogodišnju plaću u stacionaru dobiti ako radi četiri mjeseca u sezoni u turizmu. Sada sklapamo sporazum s domom da oni kuhaju za stacionar. Mi ne možemo naći ni kuharicu ni čistačicu ni pomoćnog radnika. Mi ne možemo naći informatičara, jer plaću po tom koeficijentu koji bi dobio u zdravstvenoj ustanovi oni zarade za jedan dan kod privatnika. Uredba o plaćama je napisana kao da na tržištu rada čeka sto ljudi za svako radno mjesto. Istarski domovi zdravlja imali su neki dan otvoren natječaj za pravnika. Nitko se nije javio. Mi nemamo ekonomista. Nema više ljudi. Medicinsku školu prošle godine završilo je 60 učenika. Nitko od njih nije ušao u zdravstveni sustav.

- Za što se onda školuju? Negdje moraju raditi.

- Ponudili smo učenicima stipendiju i rad u jednoj od zdravstvenih ustanova koje izaberu. Bila sam u školi i pokušala ih animirati. Za ponuđenih 18 stipendija javila se samo jedna učenica. Drogerije daju veću plaću nego zdravstvene ustanove i primaju medicinske sestre koje prodaju kozmetiku. Neki od učenika nastavljaju školovanje, neki odlaze na druge fakultete, a dio odmah odlazi u inozemstvo. Ispalo je da smo izgradili novu školu, a iz nje ne izlaze kadrovski resursi. Iz Medicinske škole nije nitko ni u najavi da će doći u bolnicu, lani nije došao niti jedan, pretprošle godine dvoje učenika. Kod mladih je sve manje empatije. Sustav školstva nije dobar, petu godinu bi trebali imati staž u bolnici gdje bi bili u kontaktu s pacijentima. Ovako uopće nisu bili u doticaju sa zanimanjem, a nudi im se veliki novac u turizmu.

Trudimo se animirati učenike. Neki dan sam u Labinu prezentirala zdravstvene ustanove na sajmu poslova. Samo dvije maturantice su izrazile želju da razgovaraju o stipendiji za medicinu. Osigurali smo 20 stipendija za studij medicine, ali ih nismo potrošili jer se studenti ne javljaju. Mogli bi dati i više, ali nemamo kome dati. Mladi ljudi se ne žele obavezivati. Kad završe fakultet, onda u pravilu žele najprije putovati neko vrijeme i odmoriti se od školovanja.

U Europi su podigli značajno plaće i sada za pet dana u koje odrade mjesečno imaju dovoljno novca i ne žele više raditi. Tamo gotovo nitko više ne radi punu satnicu. Zbog toga svima nam šalju pozive da dođemo raditi. Trenutno u Njemačkoj nude na hitnoj 100 eura na sat.

- Imamo sreću da vas imamo u javnom zdravstvu.

- Kada sve to proživiš, onda razumiješ ljude. Naš Upravni odjel se brine i o osobama s invaliditetom, braniteljima.

- Kakvi su vam planovi?

- Željeli bismo da se radi na kardiovaskularnoj preventivi i na sustavu palijative kao i savjetovalištu na pedijatriji. Jako nam je bitan razvoj komunikacija u javnom zdravstvenom i socijalnom sustavu. Ono što sam primjećivala na hitnoj i sada ovdje, je da sve pritužbe pacijenata proizlaze iz loše komunikacije. Ne razumijem da netko tko radi u javnom sustavu prijepodne može biti drzak i bezobrazan, a popodne je, kad radi kod privatnika, kulturan. Tu više nemam toleranciju. Pokušat ćemo intenzivirati tečajeve komunikacije koje smo već počeli za djelatnike hitne preko Zdravog grada Poreč, kojima se zahvaljujem, a sada i u sklopu prekograničnog EU projekta za krizni menadžment. Nastavit ćemo putem županijskog Nastavnog zavoda za javno zdravstvo. Kad je čovjek bolestan, posebno je osjetljiv. Mladim liječnicima moramo na to ukazati. Ako nas je netko zvao, ne smijemo mu držati prodike da se za to ne zove hitna. Čovjek zove jer mu stvarno treba pomoć ili misli da mu treba. Nije mjesto i vrijeme da se nekome pametuje i prevrće očima, da budemo sarkastični. To se isto odnosi i na druge sektore zdravstvenog sustava. Pacijentu se jednostavno ne može reći "za to se ne dolazi liječniku". Lijepa riječ i osmijeh su terapija. Amerikanci su objavili da je treći uzrok smrtnosti liječnička greška, a 80 posto toga je počivalo na lošoj komunikaciji s pacijentom ili među liječnicima. Nitko ne želi pogriješiti i zato treba imati pravila i smjernice. Vi meni nešto kažete, a ja vas kao liječnik ne slušam. U našem društvu više ne znamo slušati. Nijemci na šestoj godini imaju predmet komunikaciju, a ja sam prevela nešto od toga. Iz rada Povjerenstva za prava pacijenata vidjeli smo da je uvijek problem komunikacija. Iduće godine posvetili bi malo više i mentalnom zdravlju i burnoutu, odnosno sindromu izgaranja zaposlenika. Planova ima puno. Zdravstveni sustav čine ljudi, i to pacijenti zbog kojih sustav postoji, i oni koji rade u sustavu. I jedni i drugi su nam dragocjeni. Zadovoljni pacijenti čine sustav kvalitetnim i ispunjavaju njegovu svrhu, ali i obrnuto. Stoga svima nama koji brinemo o tom sustavu zadovoljstvo i pacijenata i zaposlenika mora biti imperativ.

"U poslu sam od 6 do ponoći. Pet godina nisam bila na pravom godišnjem"

- Ne znam da li je moja prednost ili nedostatak da nikada nisam radila zbog novca pa ljudi koji rade samo zbog novaca mene uopće ne razumiju, a ni ja ne razumijem njih. Kad se nađemo mi istomišljenici koji radimo za opće dobro, onda smo sretni i vidimo smisao života. Osjećamo da imamo neku misiju. Ni ne stignem sve što bih željela. Radnim danom doslovno počnem raditi u 6 pa do ponoći. Dok sam kući i kuham, ja sam na laptopu. Pet godina nisam bila na pravom godišnjem odmoru.

Povezane vijesti

• Dr. Gordana Antić, ravnateljica istarskog Zavoda za hitnu medicinu: Prijedlog da se liječnici iz izvanbolničke hitne prebace u bolnice značio bi da 70 POSTO ZBRINUTIH VIŠE NEĆE IMATI DOSTUPNU ZDRAVSTVENU ZAŠTITU
• Gordana Antić, nova županijska pročelnica za zdravstvo i socijalnu skrb: "Naš model je kvalitetan i pruža pacijentima dobru skrb. TREBA ULOŽITI U LJUDE, DOBRO IH EDUCIRATI I OPREMITI JER BEZ ALATA NEMA ZANATA"
• Dr. Gordana Antić: Cilj je da čovjek koji treba socijalnu ili zdravstvenu zaštitu, tu zaštitu i dobije, da zna kako će je dobiti i to na jednostavan način