Vrijeme adolescencije je vrijeme velikih bioloških, kognitivnih i neuroloških promjena. Tjelesno sazrijevanje je praćeno i sazrijevanjem apstraktnog mišljenja što otvara put prema propitivanju pravila i promjeni odnosa moći između roditelja i djeteta. Iako je ovaj proces odrastanja biološki određen, ipak je važno ne naglašavati ovu činjenicu u odnosu s mladima. Svođenje adolescencije na biološke promjene je na određen način umanjivanje važnosti onoga što mlada osoba proživljava. Bez obzira što je iskustvo tjelesnih promjena univerzalno za sve ljude, ipak je to u svojoj srži osobno iskustvo. I za svaku mladu osobu to je potpuno novo iskustvo. Činjenica da je nama to poznato iskustvo ne čini nikakvu razliku, nego mladu osobu udaljava od nas. Istina je da je to sad osobi novo i vrlo osobno iskustvo, a ustvari je i nama jer smo prvi put roditelji baš takve mlade osobe koja se pred nama mijenja i postaje drugačija.

Zašto je nama roditeljima ipak bitno znanje o biološkim i psihološkim promjenama? Jer nam pomaže da razumijemo i zadržimo povezanost sa svojom djecom.

U vrijeme adolescencije događa se preoblikovanje mozga. Obrezuju se veze koje se ne koriste, a ove koje su ostale jačaju. Autor knjige "Oluja u mozgu", dr. Daniel Siegel koristi izraz "Use it or lose it!" Naglašava da je krajnji cilj ovih promjena oblikovati povezaniji mozak, integrirani mozak. Na psihološkom planu emocije se jače osjećaju, rizik je jako privlačan, upravljanje ponašanjem nije do kraja razvijeno. Tinejdžeri sebi teško predočavaju posljedice svojih rizičnih ponašanja. Ukoliko procjenjuju da je očekivana dobit veća od rizika, tada će se upustiti u rizično ponašanje.

Autorica knjige "Tinejdžerski mozak", neurologinja dr. Frances E. Jensen, naglašava da tinejdžerski mozak dobiva veći osjećaj nagrade nego mozak odrasle osobe. Zaključuje da je u podlozi impulzivnosti kod mladih upravo trenutni osjećaj zadovoljstva. Smatra se da je ovakav način ponašanja adolescenata ustvari evolucijski uvjetovan jer je poticao odvajanje mlade osobe od obitelji i stvaranje vlastitog životnog puta. No, danas je ova osobina upravo ona koja izaziva strah u roditeljima i tjera ih da se opravdano pitaju hoće li njihov tinejdžer znati prepoznati opasnosti i zaustaviti sebe prije nego se upusti u rizična ponašanja.

Znajući da upravljanje ponašanjem tek sazrijeva i da će sazrijevati sve do srednjih dvadesetih godina života, roditelji moraju postavljati granice, podsjećati svoje tinejdžere na posljedice njihovih odluka i davati im mogućnost da iskuse posljedice svog ponašanja. Roditelji sada postaju mentori, postaju svojevrsni kopilot ovog turbulentnog leta zvanog adolescencija. Iako se roditelji mogu osjećati neželjeno, odbačeno, oni i dalje ostaju najvažnije figure u životu svog tinejdžera. Važno je, a i utješno, znati da odbacivanje nije osobno, nego je posljedica najvažnijeg razvojnog zadatka adolescencije.

Razdoblje adolescencije postavlja pred mlade ljude dosta zahtjevne zadatke. Oni moraju savladati kako da se istaknu kao osobnosti, kako da se uklope, kako da postanu kompetentni i kako da preuzmu odgovornost.

Pritisak koji mlada osoba osjeća da se odvoji od roditelja i stvori vlastiti svijet je stvaran i nužan. Ona se ustvari odvaja od identiteta sebe kao djeteta, odvaja se od dječje verzije sebe. To znači da se odvaja od svega onoga što znači biti dijete: kontroliran, poslušan, vođen, savjetovan, bespomoćan. Za roditelja to znači da sada treba postati drugačiji roditelj jer ovaj kakav je bio do sada više ne odgovara mladoj osobi. To je stvarna promjena koja se treba dogoditi.

Ona vrsta odnosa koja je ranija postojala: tješenje, zagrljaj, umirivanje, ohrabrivanje, dijeljenje unutarnjeg svijeta, sada se počinje ostvarivati u vršnjačkim vezama. Vršnjaci preuzimaju ono što je do sada bilo gotovo pa ekskluzivno pravo roditelja. Odvajanje od roditelja i od dječjeg dijela sebe je vrlo snažno, ali je potrebno te je prirodni odgovor na rastuću potrebu za oblikovanjem vlastitog identiteta. Osoba sebe nanovo stvara i to kroz razlikovanje od roditelja. Stoga su konflikti prirodna posljedica i dobrodošlo vježbalište za razvoj vještina izražavanja svojih mišljenja, svojih emocija i pregovaračkih vještina.

Zasigurno bi svaki roditelji volio da se njihov tinejdžer može oduprijeti vršnjačkom pritisku i da je u stanju zauzeti se za svoje mišljenje. No, to tinejdžer ne može napraviti ako u obitelji nije dobio priliku izražavanja i zastupanja vlastitih stavova. Roditelju je ovo velik izazov jer ima sjećanje na svoju adolescenciju i način na koji su njegovi skrbnici rješavali konflikte. Ima iskustvo da se možda ne smije prigovarati, da se roditelje mora slušati, da je protivljenje roditeljskim odlukama isto što i nepoštivanje roditelja.

Roditelj sada još i vidi dalje, ima širu sliku, razumije dugoročne posljedice što za posljedicu najčešće ima pretvaranje konflikta u "čitanje lekcija" mladoj osobi koja stoga nema osjećaj da se nju vidi niti da se nju poštuje. Kao što mlada osoba mora naučiti kako da komunicira, to isto silom prilika trebaju naučiti i roditelji kako bi ih mogli dalje voditi kroz ovo razvojno razdoblje, a ne biti diskvalificirani i maknuti iz "igre". Komunikacijske vještine će stoga pomoći roditeljima u jačanju povezanosti sa svojim tinejdžerima.

Prvi i osnovni uvjet zdrave komunikacije je poštovanje i ono treba krenuti od roditelja. Poštovanje najlakše iskazujemo tako što slušamo s interesom i bez prosuđivanja ono što nam naš tinejdžer govori. Hvatamo trenutke kada izražava neko svoje mišljenje, neki svoj stav i pokušavamo saznati nešto više o tome. Tražimo načine kako ćemo se kroz njegove interese s njim povezati. Ne moramo odmah ulijetati sa savjetima. Možemo sačekati, poslušati, postaviti nekoliko pitanja kako bismo razumjeli što je ono što nam tinejdžer govori. Ukoliko ga zanima naš savjet, on će to i pitati. Tinejdžeru je dragocjenije to što smo pokušali zamisliti situaciju iz njegovog kuta gledanja i nastojali razumjeti njegov doživljaj situacije a da ga ne dovodimo u pitanje.

Slušamo stavom svog tijela, kontaktom očima, cjelokupnom neverbalnom komunikacijom. To što slušamo i razumijemo ne mora značiti da se s onim o čemu priča tinejdžer ujedno i slažemo. No, ono što je jako važno je potvrditi doživljaj, emociju koju osoba osjeća. Ako se tinejdžer osjeća poraženo, možemo to razumjeti, ne moramo ga odmah nastojati oraspoložiti niti dovoditi u sumnju opravdanost postojanja tog osjećaja.

Osim slušanja, vještina komunikacije zahtijeva i vještine izražavanja sebe, svog stava, zauzimanja za svoj stav. Nažalost, nemamo često priliku vidjeti pošteno izražavanje svog stava i pravednu "borbu" argumentima. Puno češće viđamo agresivnu komunikaciju u društvu, dominaciju jedne osobe nad drugom. Izražavanje sebe nije agresivno dominiranje. Izražavanje sebe je informacija drugome o onome što mi želimo, što trebamo i koje su naše namjere. To je informacija o nama. Njome dajemo drugome do znanja kako se osjećamo, koje su naše želje, koja su naša očekivanja od drugog. Ukoliko i druga strana odgovori na takav način, onda možemo imati pravi dijalog kroz koji ćemo zajedno doći do nekih rješenja.

Ovo nije uobičajen način komunikacije i potrebno ga je vježbati kako bi nam postao prirodan. Jedino je u prijateljstvu ovakav način komunikacije uobičajen i prirodan. To, naravno, ne znači da roditelj treba postati prijatelj svom djetetu jer tinejdžeri prije svega trebaju roditelje, trebaju vodstvo uz razumijevanje.

Povezane vijesti

• Vodič za razvijanje poticanja tjelesne aktivnosti mladih
• S kakvim se problemima susreću mladi?
• Ponekad smo čitavu noć u TITOVOM PARKU - do 6 ujutro! Klubovi u Puli su mrtvi