Živimo previše u prošlosti, razmišljamo o budućnosti, a kroz sadašnjost se nekako provlačimo, dajući joj poseban i potreban kontekst tek kada će i ona sama postati prošlost. Svako lani bolje ili tako nekako.

Stariji žitelji Pule često se sjećaju vremena, kao trenutka svojevrsnog druženja, kada je poštar donosio mirovine od kuće do kuće, svakom penziću. Modernim generacijama doba bez kartica (i minusa), plaćanja mobitelima i raznim aplikacijama djeluje u najmanju ruku kao da je to iz epohe »Flinstonesa«, ali sve je tada funkcioniralo.

Poštari su bili jako rado viđeni gosti, koji bi nerijetko i dobili kavu, komad svježe pečenog kolača ili toplog kruha. Unosili radost i izlazili radosni, uz toplu ljudsku riječ. Pošto su puno hodali, tour kušanja slastica nije se »hvatao«, sve bi to odmah razgradili brzim hodanjem od penzije do penzije, uz, doslovno, a ne metaforički, punu vreću novca. Stanje sigurnosti bilo je dakako tada vrlo povoljno, sada, uz sve načine prijevare, ne bi stigli niti do prve kuće.

Usamljenim penzićima taj susret je bio i više od materijalnog. Prava terapija. Onda je sve to prestalo i penzići su išli do banke, čije su poslovnice bile sve brojnije i brojnije, pa i susret s djelatnicom/djelatnikom, u doba kada nije bilo gužvi, kada se sve odvijalo ležernije, spontanije, bilo je poput druženja. I da, osim što su penzići dobivali penziju vrata do vrata, i djelatnici su dobivali plaću - u kuverti, a da to nije imalo onaj (pred)znak kao danas. Kuverte za pošteno odrađeni rad. A danas, kada se treba nešto rješavati, svugdje gužva, sve online, svjetski, moderno, klikano, lajkano, šerano.

Očito da je tada svijet bio pošteniji, možda i iz razloga što nije bilo toliko »lavova« za tipkovnicama. I što su obični ljudi i susreti bili tako jednostavni, a tako posebni.

Povezane vijesti

• Defile po Giardinima, školski sendvič i pokretne stepenice
• Avionske priče. O sarmi i kajmaku. Možda
• Kako je ružičasta ljepotica trebala biti gradski šoping centar