Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Trk u sklonište ili Ništa nas ne smije iznenaditi
(Arhiva Glasa Istre)
U proljeće 1986. Amerikanci su bombardirali Libiju. Navečer smo uz roditelje gledali vijesti i saznali koliko nam je blizu ta afrička zemlja, a već sutradan nam se u školi, usred sata, oglasila uzbuna za zračnu opasnost. Prema uputama nastavnika, a bili smo poslušni učenici, odmah smo polijegali pod stolove. Potom su nas u žurbi izveli vani iz učionice pa s ostalim razredima škole "43. istarske divizije" kroz šumicu sproveli do skloništa iznad igrališta Karbonina kod Istrinog stadiona. Neki događaji ostaju u živom sjećanju i 40 godina kasnije, a posebno se zapamte detalji. Jedan od detalja je da su nastavnici bili daleko zabrinutiji od nas. Sada, dok traje opće rokanje po Bliskom istoku, potpuno razumijem njihovu brigu.
Sklonište br. 62 u Ulici Dinka Vitezića bilo je vlažno i dobro nam poznato. Tek što smo se nagruvali na samom ulazu, stigao je nastavnik koji je rekao da je ovo bila samo vježba i da je odrađena na zadovoljavajućoj razini. Bila je to samo još jedna lažna uzbuna u sklopu akcije NNNI - Ništa nas ne smije iznenaditi.
A ipak nas je iznenadilo kad se burno raspadala Jugoslavija. I kad smo 1990. ili 1991. i opet iz škole, ovaj put Gimnazije, preko Zagrebačke i preko Korza, morali disciplinirano u koloni brzim hodom stići do skloništa, koje su kasnije zvali Nemešova galerija i Zerostrasse. I tada je bila samo vježba, ali sada se već otvoreno prijetilo rokanjem i u našoj zemlji. Do kraja 1991. rat je zavladao Hrvatskom, a nad Pulom je u prosincu zaista oglašena zračna opasnost. I prvi put nije bilo "za vježbu". No te nas subote ni uz svu silu nisu uspjeli uvući u pulsko podzemlje - bili smo premladi da bi u mraku dijelili strah i paranoju, željeli smo samo otvoreno nebo nad glavom.
Kao djeca nismo razmišljali o tome da naši vršnjaci u drugim gradovima imaju sasvim drugačije djetinjstvo od nas u Puli. I da nemaju prilike često ulaziti u podzemna skloništa, jer im gradovi nisu izbušeni tunelima kao naš. Druga se djeca nisu igrala među vojnim rovovima, kao mi na Vidikovcu i u drugim rubnim kvartovima Pule, niti na tvrđavama i u bunkerima. Niti im je omiljena zabava bila sakupljanje čahura nakon manevara. Kasarne po kvartovima, vojnici na ulicama, ratni brodovi u luci, kolone tenkova na cestama... Sve nam je to bilo nešto uobičajeno. Trebalo je dosta vremena za osvijestiti da je naša lijepa Pula zapravo grad utemeljen na paranoji i ratnoj psihozi.
Strah je u natalnoj karti Pule, a Obrana i zaštita njena su tvornička postavka. Nisu li i mitski Argonauti i Kolhiđani stigli do Pulskog zaljeva baš u potrazi za skloništem? Tako su utemeljili "Grad bjegunaca", koji je od tada svako malo netko utvrđivao, podizao zidove i ukopavao se, strepio i u strahu naoružavao. U posljednjih 200 godina grad nam je većim dijelom i izgrađen za vojsku i zbog vojske. A opet smo danas nekako zaboravili: Samo ratna prijetnja stalna jest!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
