Uzbudili su se pulski političari oko kovanice od 2 eura na kojoj piše "Pula", ali ne i "Pola". Kažu da to nije u duhu dvojezičnosti, da je to nepoštivanje zakona/non è legale. Meni više smeta što puni natpis na kovanici glasi "Grad Pula - Arena", a bilo bi dovoljno samo "Pula - Arena". Kao da moramo dokazivati da smo grad! Zamislimo euro s prikazom Berlina na kojem moraš napisati "Die Stadt Berlin". Ma bezveze/sciocchezze!

E sad, ja razumijem dizajnera, koji je razmišljao da će kovanica doći u ruke nekom europskom bratu iz Rumunjske i da će taj, kad vidi samo riječ "Pula" umrijeti od smijeha. A da je stavio još i dvojezično "Pula - Pola", netko bi neupućen i zapetljan u čvoru europskih jezika mogao pomisliti da je u pitanju samo pola puce/mezzo "uccellino".

Šalu na stranu/siamo seri. Dvojezičnost se mora poštovati. I zato puni natpis na kovanici treba glasiti "Grad Pula - Arena/Città di Pola - l’Arena". Nezgodno je jedino što toliko mjesta nema na novčiću od 2 eura, a optjecajnu kovanicu od 5 eura nemamo u monetarnom sustavu EU-a.

I baš to je glavni problem dvojezičnosti. Slijepo poštujući zakon o upotrijebi dva jezika pazimo na formu, a često gubimo sadržaj. To je kao da imate putokaz "Pula/Pola", ali vas on ne vodi u grad nego u Fažanu/Fasana. S druge strane, u dvojezičnoj Puli imamo jako puno putokaza na samo jednom jeziku/solo lingua croata. Na znaku za centar ne piše još i "centro", ali svejedno turisti nekako stignu. Dakle, i lokalno se malo držimo zakona, a malo ne.

Mnoge sam profesionalne godine proveo u Vodnjanu/Dignano i to je baš jaka dvojezična sredina pred kojom se pulski birokrati i političari mogu sakriti. I shvatio sam koliko našim Talijanima znači ta mogućnost da se izražavaju na svom jeziku, da službene stvari rješavaju na materinjem. Ali sam se uvjerio i da je dvojezičnost spora (svaki pisani materijal mora se prevesti) i da zauzima puno prostora (svaka riječ mora biti napisana dvaput). Dvojezičnost je civilizacijski doseg, ona je nužna, ona je naša specifičnost, ali ona često ispadne nezgrapna i skupa.

Zato je jedina prava i iskrena dvojezičnost (pa i multijezičnost) ona koja živi na ulici - u sredini kao što je Vodnjan, a kao što je nekada bilo i u Puli. To je sloboda da se svatko svakome obraća na svom jeziku, a da onaj drugi nastoji razumijeti i odgovoriti kako zna. Da si ne zamjeraju ako netko ne zna tuđi jezik, da se nitko ne sputava, niti osjeća ugroženo ili izopćeno zato jer priča po svojem. Da učimo jedni od drugih.

Kad Roberto dođe na kafe da ponosno kaže "buongiorno", a mi mu dobronamjerno poželimo "dobro jutro". Pa i da Piero kaže "živio", a Slaven ga počasti s "viva". Da se psujemo na oba jezika, da se razumijemo. I da ne glumimo da nismo razumijeli pitanje: Tko će platitio kavu/chi paga il caffè?

To je pravo istinsko bogatstvo naših sredina, a sve ostalo je politika. Ajde ćao/ciao!

Povezane vijesti

• Filmski festival? A di je to?
• Boravak na Fratarskom na vlastitu odgovornost? Pa naravno!
• Posljednja vijest: Eksplozija na Saccorgiani!