Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Lani si je život oduzelo deset Puležana, u proteklih pet godina 71
(Snimio Zvjezdan Strahinja)
U 2025. godini 10 je naših sugrađana počinilo samoubojstvo, podatak je iz PU istarske. Hladno statistički gledano, to je manje od 15 suicida u 2023. i manje od 14 u 2022. godini. Ali je i tih desetero 10 izgubljenih života previše.
Za siječanjske depresije skloni smo prepuštati se sjetnim mislima, samoći i tuzi. S krajem godine, i sa zadnjim ispijenim pjenušcem, još se jednom suočavamo s neostvarenim ciljevima. Prebrzi način života, neispunjena očekivanja, otuđenje, nerazumijevanje, stres i osjećaj izgubljenosti bitno utječu na mentalnu sliku zajednice. Društvo smo koje lako pada u očaj i olako zaboravljamo koliko su nam razgovor i zagrljaj važni u svakodnevnom životu.
Opasni su ti osjećaji izoliranosti i beznađa. Nije li znakovit podatak da se najviše suicida u proteklom petogodišnjem razdoblju na području Pule - njih čak 18 - dogodilo baš u epidemijskoj 2020.?! U posljednjih pet godina na području Pule samoubojstvo je počinila 71 osoba. U istom je razdoblju na području Istre od svoje ruke stradalo njih 171.
Pulska je povijest ispunjena suicidima. Kroz razna su razdoblja - pod utjecajem snažnih emocija ili teških životnih situacija - Puležani dizali ruku na sebe. I domar Casino Marine, 38-godišnji Teodolindo Tomadoni, je odbijao živjeti. Tijekom 1901. pokušao se ubiti barem pet puta u nekoliko mjeseci. Rezao se britvom po vratu, skakao je s prozora... Koji ga je očaj na to navodio?
Imućni bankar Antonio Fraggiacomo, graditelj fažanske Vile San Lorenzo, ubio se 1902. hicem iz pištolja u svom pulskom stanu. Nije bilo jasno zašto bi tako ugledni član zajednice to učinio. Stručnjaci naglašavaju da razlog uvijek postoji, ali i da mora biti više čimbenika da bi netko odlučio prestati živjeti.
Koji je razlog imala 23-godišnja Amalia Guglielmi da se 1919. godine smrtno otruje, ne znamo. Anksioznost i depresija među mladima danas su i daleko prisutniji. Ako slušamo stručnjake, situacija je krajnje zabrinjavajuća s obzirom da se čak 90 posto slučajeva suicida povezuje upravo s mentalnim poteškoćama.
Za razliku od prethodnih slučajeva, znamo zašto se 1921. objesio 42-godišnji Rodolfo Vuchilic: otac četvero djece teško se razbolio, ostao bez posla i kroz dugu agoniju gledao kako mu obitelj zbog njegova stanja zapada u egzistencijalne probleme.
Neuzvraćene ljubavi, a pogotovo neostvareni ciljevi, ne djeluju nam kao razlozi dovoljno jaki za suicid, ali se ipak događaju. Nedavno sam čuo priču o mladiću koji je 1960-ih skočio s Arene samo zato jer nije bio primljen u prestižnu školu. Skok s Arene ili nebodera na Vidikovcu i Verudi mnogima su bili oslobođenje od crnila života, bez obzira na to što ih je u crnilo vodilo.
Snažna unutarnja želja da se prekine vlastiti život ne bira spol, iako je samoubojstvo češće među muškarcima. Ne bira ni dob - iako su mu sklonije osobe u 50-im i 60-im godinama, itekako je prisutna među mladima. Iz povijesti vidimo da ne bira ni društvenu ulogu ni status. Različiti su to profili ljudi koji u sebi skrivaju istu snažnu bol.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
