gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Koja je najljepša ljubavna priča Pule?
(Snimila Jelena Milović)
Stiže nam sveti Valentin, zaštitnik zaljubljenih. Naoružat ćemo se minjonima u obliku srca, mimozom i ružom te kreditnom karticom za popuste u povodu Dana zaljubljenih. Na šoping i potrošnju se ionako svodi cijela priča o ljubavi. Tko se uopće sjeća da se Valentinovo slavilo i obilježavalo prije nego smo prigrlili tržišnu ekonomiju? Oni stariji, koji su oduvijek s pažnjom pratili crkveni kalendar, kažu mi da ne pamte neku posebnu strku oko Dana zaljubljenih u Puli.
Valentinovo u Puli nije bilo na nekoj cijeni, valjda zato što Pula nema ljubav kao svoj lajtmotiv. Nemamo neki jaki »Love story« za brendiranje i nikad se Puli neće tepati kao »gradu ljubavi«. Nismo mi Verona niti imamo Juliju i Romea, nemamo ni »Most uzdaha« kao Venecija. Pula je grad bivših vojski i propale industrije, tu se ljubav ne oglašava na sva zvona, a emocije se ne pokazuju javno.
Naša priča da je car Vespazijan u Puli gradio Arenu za svoju ljubavnicu Antoniju Cenidu nije čak ni nama samima nešto uvjerljiva. A tvrdnja da je car Konstantin svog sina Krispa pogubio u Puli zbog Krispove strasti prema maćehi Fausti, više izaziva zgražanje nego uzdahe. Lirska pjesnikinja Philippa Lazea, rođena u Puli 1546., nije nam pustila dovoljno pisanog materijala da bi Pulu mogli povezati s nekom romantikom. A čak je i graditelj mletačke utvrde Antoine De Ville tako dobro skrivao svoju vezu 1630-ih s Fumom iz Mutvorana da je romansa otkrivena tek nedavno.
Ma nemaš se čega uhvatiti iz pulske povijesti što bi mirisalo na dobru priču o fatalnoj ljubav.
Imamo i Jamesa Joycea, koji je u Puli bio ludo zaljubljen u svoju Noru Barnacle. Znamo i da je mladi par 1903. tu začeo i svog sina. Ali je na koncu od sve ljubavi više prevladala Joyceova malodušnost i čangrizavost te prijezir prema ovom gradu.
U starim novinama s početka 20. stoljeća malo je spomena na velike ljubavi i obilježavanje svetog Valentina. Tek poneka vijest iz crne kronike o drastičnih ispadima ljubomornih muškaraca otkrivaju nam da su stari Puležani patili i voljeli i poticali ljubavne spletke. Poštar Antonio Silić iz Šijane, na primjer, u siječnju 1903. je zbog ljubomore pucao u svoju ženu i u sebe. Samo par dana kasnije Kalabrež Reitano pucao je zbog prekinute veze i neuzvraćene ljubavi u pjevačicu Luigiu Sossu u stanu u Via Minerva, a zatim i u sebe. I svi su, srećom, preživjeli. Dakle, nije bilo fatalno.
Nije nam čak ni legendarni zavodnik Casanova, koji je Pulu posjetio 1743., ostavio nikakvog traga o nekom ljubavnom pothvatu u našem gradu - ništa dovoljno sočno za brendiranje i za turiste. U svojim je memoarima zapisao tek: »...od sve nekadanje veličine vidio sam samo jednu ruševnu Arenu«.
Ali mi znamo, a Casanova nije skužio, da su ta ruševna Arena i ovaj zapušteni grad najljepša romansa sami po sebi. Da je život u Puli bezuvjetna ljubav stanovnika i grada, da je to jedan gotovo neshvatljiv patološki odnos dostojan najvećih ljubavnih priča.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
