Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Istina o tragediji na Vergaroli
(Snimio Milivoj Mijošek)
Kolovoško sunce suši nam sol na koži. Ležimo na stijenama, djeca viču dok skaču u more, zrikavci nadglasavaju tračeve na našoj plaži...
Je li tako bezbrižno bilo i na Vergaroli u nedjelju, 18. kolovoza 1946., prije nego je u 14.15 odjeknula eksplozija? Na proslavi 60. obljetnice jedriličarskog i veslačkog kluba Pietas Julija, okupilo se mnoštvo Puležana, sudjelovalo u plivačkim natjecanjima, guštalo u kupanju i pikniku s obiteljima i prijateljima. Ne sluteći... Jesu li uopće čuli eksploziju morskih mina odloženih na obali prije nego ih je zahvatio udar koji je posijao smrt? Izginulo je 65 Puležana, djece, žena i muškaraca. Zašto? Eksplozija je razorila obitelji, obojila grad krvlju, dodatno ga razdijelila na "naše" i "njihove".
Zato će u ponedjeljak, 18. kolovoza, na spomenik kod katedrale neki odati počast žrtvama, a drugi će s podozrenjem pratiti što će biti izgovoreno. Većinu, pak, neće zanimati ništa iako Vergarola i dalje u tišini i grmi i dimi.
Ništa nije te nedjelje dalo naslutiti tragediju. Iako je sve smrdjelo na tragediju. Vrućina, mine na obali, javna proslava pulskih talijanaša u vojnoj zoni, u koju se ulazi kroz rupu u zaključanoj kapiji, politički obračuni, navodno i roštiljanje pored mina. Čak i da nije bilo usijanih glava ili onih hladnih, interesno usmjerenih na zločin, nešto se moglo dogoditi. Olovna su to vremena bila, zar prethodne eksplozije na Vallelungi nisu bile dovoljno upozorenje? Ali, valjda kao i mi danas, uljuljkani... sigurni... na plaži... među svojima...
Tko je bio tajanstveni čovjek u smeđem odijelu koji se muvao u blizini? Kakva je uloga navodnog agenta OZNA-e Giuseppea Kovacicha? Je li zaista Puležan Riccardo Saccon, ogorčen što će Pula pripasti Jugoslaviji, pijan prijetio da će dignuti Vergarolu u zrak? Sabotaža, atentat ili nesretni slučaj? Zar Saveznici ne znaju osigurati odložene mine?
Trajat će taj plač i čupanje kose i dim iznad Pule dok se ne otkriju te istine. A istina je, i da se ona otkrije, neće biti univerzalna. Bit će ili "naša" ili "njihova". Sa sigurnošću možemo samo reći da je strašna tragedija potaknula mnoge na egzodus i da je kirurg Geppino Micheletti tragični junak, koji je nesebično spašavao unesrećene, iako je znao da su mu poginula djeca i mnogi iz obitelji. I da je fotografija na kojoj čovjek, najvjerojatnije Mario Angelini, trči s mrtvom djevojčicom u rukama, nešto najpotresnije iz povijesti Pule. To su istine.
Ostalo su teme za rasprave: Je li žrtava bilo 63, 65 ili 116? Zašto navečer nisu zatvoreni svi klubovi u gradu i zašto je novinama bilo bitno, uz prvi izvještaj o tragediji, objaviti rezultate natjecanja do eksplozije? Zašto mi, koji smo odrastali u Puli, u Jugoslaviji, o tome nismo znali ništa? Kojoj bi strani više odgovaralo razaranje? A kako god odgovoriš svrstavaš se na jednu ili drugu stranu.
Čak i kad po navici izgovorimo iskrivljeno Vargarola umjesto Vergarola, po tom jedva čujnom "a" ili "e" svrstavaju nas negdje. Istina je da danas ne trebamo strane, trebamo jedinstveni grad.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
