Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Pulski silos, hranitelj grada, izgrađen za samo osam mjeseci
(Snimio Zvjezdan Strahinja)
Sredinom 1968. pušten je u rad ogromni silos elektromlina "3. januara" u Puli, u to vrijeme jedan od najsuvremenijih objekta tog tipa u Europi. Monumentalnu građevinu visoku 50-ak metara na ulazu u Pulu izgradila je zagrebačka Tehnika za samo osam mjeseci. A i to bi bilo brže da rok gradnje nije zbog problema s podzemnim vodama produžen za tri mjeseca.
Silos je tada imao kapacitet skladištenja 1.100 tona žita. To znači da se u njemu mogla pohraniti sva pšenica proizvedena u Istri i još je bilo potrebe da se žito nabavlja u Bačkoj. Ne samo da je silosom riješen problem dovoljnih količina žita za kontinuiranu opskrbu sve brojnijeg stanovništva, i ne samo da su poljoprivrednici sada imali kome isporučiti svoje proizvode, nego je od povećanog transporta trebala prosperirati i marljiva željeznica, koja je zahtijevala još više posla.
Eto, tako se nekad promišljala svijetla budućnost i korist za zajednicu i tako su osiguravane zalihe za ne-daj-bože. Kruha za sve!
Sada kad je stari elektromlin dan na javnu dražbu, zajedno s dijelovima silosa, rijetko tko i zna kad je i sa kojom svrhom silos izgrađen. Gledamo na njega kao na nešto što je tu nasađeno od pamtivijeka, kao na nepotrebnog mastodonta prošlosti. Dođe li do prodaje, i ovisno tko ga kupi, vrlo je vjerojatno da će nestati i taj gorostas pulskog industrijskog naslijeđa. Već su se proteklih desetljeća čule želje i planovi da se mlin i silos sruše, da se izgrade neboderi, možda i hotel s najboljim mogućim pogledom na Pulski zaljev. Zbogom vizurama Pule kakve poznajemo.
Ne samo da ćemo time izgubiti vrijedno naslijeđe industrijske arhitekture, nego i lokaciju utkanu u kolektivnu memoriju grada. Ne samo da nestaje prepoznatljiv ulaz u Pulu, nego je upitna egzistencija 150 radnika Brionke, nasljednika "3. januara".
Sama zgrada elektromlina, koju je obitelj Samsa izgradila po projektu arhitekta Alberta Turine 1940. godine, bila je bitno manja u odnosu na sadašnji kompleks mlina. Vidi se to i na pucketavim crno-bijelim poslijeratnim snimkama kada je Pula potpala pod Angloameričku upravu, a u gradu se vodila politička i ljudska drama kojoj će državi pripasti grad i ljudi i strojevi. A kad je odlučeno da će Pula biti u Jugoslaviji, obitelj Sansa je naumila odnijeti strojeve u Italiju.
"E ne damo strojeve, ne damo naš kruh", rekli su 3. siječnja 1947. drugovi radnici, sindikalisti. I za obranu strojeva stali pred puške crnih bakula, svojih sugrađana, koje su kao s lanca na njih pustili Saveznici. Za pulski kruh i za egzistenciju onih koji su odlučili ostati, život su položili Lino Mariani, Antonio Salgari i Mario Lussi.
Sve nam to danas, dok gutamo sumnjiva peciva iz uvoza, djeluje naivno. Ali borba i žrtva nisu bili uzaludni. U kasnijim je godinama dodatno dograđen mlin, izgrađeni su silosi. Ne bi danas ovakvog grada bilo da ga nije hranio i takav jaki "3. januar". Cvjetala je proizvodnja, rasla je industrija. Rastao je sretan grad, čiji stanovnici nikad nisu bili domaćeg kruha gladni.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
