IN MEMORIAM

ODLAZAK GLAZBENIKA KOJI JE OSTAVIO DUBOK TRAG NA PULSKOJ SCENI: NIKICA DURAKOVIĆ, svestran bubnjar i izuzetan čovjek koji je istinski volio glazbu, član grupa Stabilizacija, Gori Ussi Winnetou, Atomsko sklonište, Double Dose…

Nemam zlatnu ploču na zidu, nemam ništa, to imaju drugi s kojima sam svirao, no nešto dragocjeno mi se desilo u Rovinju prije 15-ak godina. Svirali smo na trgu, i jedan se mali, možda je imao četiri ili pet godina, popeo na binu. Sjeo je i cijelo vrijeme gledao u mene, nije se maknuo cijeli koncert. Kad smo završili, krenem da ću sići s bine, pozdravim malog, a on me uhvati za ruku, povuče i kaže: "Čiko, ti stvarno voliš svirati". To je meni bilo kao da si mi dao sto zlatnih ploča!, rekao je Nikica u intervjuu za naš list

| Autor: Tea TIDIĆ


Poznati pulski bubnjar Nikica "Nik" Duraković, koji je svojim izvedbama kao i osobnošću ostavio dubok trag na pulskoj, regionalnoj i međunarodnoj sceni, iznenada je preminuo u 56. godini života.

Bio je član brojnih sastava, među kojima se ističu Stabilizacija, Gori Ussi Winnetou, Atomsko sklonište, a ujedno je i jedan od osnivača grupe Double Dose Blues Banda.

Kao desetogodišnjak nastupio na velikoj pozornici

Svoj glazbeni put Nikica Duraković započeo je već kao desetogodišnjak - naime, tada ga je njegova profesorica glazbenog u Osnovnoj školi Kaštanjer, Arinka Šegando Blašković, uz još nekoliko nadarenih učenika pozvala da sviraju s tada dobro poznatim sastavom Tingl Tangl, te je za tu prigodu osnovala Tingl Tangl Junior i prvi koncert na velikoj pozornici im je bio na prepunom pulskom Forumu za doček štafete.

Prvi koncert s grupom Stabilizacija u Vodnjanu Nikica Duraković je odsvirao kao 16-godišnjak (Foto: Arhiv grupe Stabilizacija)

Prvi koncert s grupom Stabilizacija u Vodnjanu Nikica Duraković je odsvirao kao 16-godišnjak (Foto: Arhiv grupe Stabilizacija)

Nedugo nakon toga, počeo je svirati u grupama Prijatelji, Otisci prstiju, Žablja perspektiva, Novi put, Problemi, Spektar… Godine 1981. na Rock paradi - gitarijadi, ili "Festivalu mladosti", održanom na pulskom Korzu (današnjim Giardinima), ispred kina Zagreb, u konkurenciji 23 mladih rock izvođača s područja Zajednice općina Rijeka, grupa Stabilizacija je, s Denisom Mikulićem kao bubnjarom po ocjeni stručnog žirija osvojila prvo mjesto. Najbolji bubnjar te parade Nikica Duraković, tada 15-godišnjak, ubrzo postaje član Stabilizacije.

Grupa Stabilizacija u Kopru osamdesetih godina

Grupa Stabilizacija u Kopru osamdesetih godina

Grupa Stabilizacija, koncert u Domu mladih u Vodnjanu u travnju 2019. godine

Na koncertu s grupom Stabilizacija 2019. godine u Domu mladih u Vodnjanu

- Nik je sa Stabilizacijom počeo kao dječarac i vratio joj se kao zreo čovjek. U toj, nazovimo posljednjoj fazi, bio je izvrstan bubnjar, inspiracija, vezivno tkivo i dobar duh ne samo u sviranju nego i veliki prijatelj u družbi. Nakon bezbroj prijeđenih kilometara u glazbenom svijetu dao nam je ponovno cijelog sebe. Motivirajuća je bila njegova volja, energija i entuzijazam u stvaranju Stabilizacije 21. stoljeća. Uistinu nam je bila čast i privilegija družiti se s njim, dijeliti one male, dragocjene svakodnevne trenutke. Bio je užitak svirati i stvarati, nanovo se radovati zvuku njegovog bubnja. Njegovim odlaskom nedostajat će sve to i sve ono što smo mogli zajedno učiniti za gušt kroz glazbu i dragocjeno druženje, kažu članovi grupe Stabilizacija.

Snimanje albuma "Addio Pola"

Ubrzo nakon što se pridružio Stabilizaciji, Franci Blašković je pozvao Nikicu Durakovića da se pridruži Tingl Tanglu. Nakon toga svirao je u Gori Ussi Winnetou, s kojima je snimio albume "Addio Pola" (1988.), na "Welcome Home" (1989.) je snimio pjesmu "Amarcord", svirao je na "Mens Sana In Malvasia Istriana", sudjelovao na "Ich Bin du Bist und Amen" te je surađivao na raznim pjesmama iz akcije "Neka moja Istra blista" i cijelo vrijeme bio prisutan, koliko je stizao, u stvaralačkom "laboratoriju" Francija Blaškovića.

Nikica Duraković svirao je na legendarnom albumu "Addio Pola" Francija Blaškovića i grupe Gori Ussi Winnetou

U intervjuu za emisiju "Istarska scena" na Radio Maestralu, o snimanju legendarnog albuma "Addio Pola" Nikica Duraković je rekao:

- Franci je počeo raditi pjesme za taj album još dok smo svirali kao Tingl Tangl. Napravili smo aranžmane i otišli to snimiti u studio kod Andreja Baše u selo blizu Opatije. Pošto smo bili vesela ekipa, došli smo dan ranije kod Baše da postavimo instrumente u studio i pripremimo se za snimanje za sljedeći dan u 9 ujutro. Kad smo sve postavili za snimanje, išli smo malo vani, i naletjeli smo na limenu glazbu te smo se s njima družili do kasno u noć. Kad smo došli drugi dan u studio u 9 ujutro, nitko nikoga nije gledao, šutjeli smo, svatko je sjeo za svoj instrument, još uvijek nitko nije ništa govorio… Franci je stavio bas gitaru oko vrata, opalio jedan ton, pogledao nas - i svi smo se pogledali i izašli van. Baša je bio fer, i rekao - dečki, vidimo se sutra - i došli smo sljedeće jutro, mikseta je bila upaljena, mi smo sjeli za instrumente i odsvirali cijeli album "Addio Pola" od početka do kraja - svi smo bili u istom motu, na isti način smo razmišljali, družili smo se, zezali se, svirali i uživali u tome. I zato je vjerojatno taj album tako ispao - Franci je točno znao što želi od svakog od nas, a mi smo to shvaćali, tako je to ispala savršena kombinacija, rekao je Duraković.

S Atomcima pred 150.000 ljudi

Nakon Gori Ussi Winnetou, nekoliko godina je svirao po Europi, a 1989. godine pridružuje se Atomskom skloništu, gdje je svirao 20 godina i s kojima je snimio albume "Criminal Tango" (1990.) i "Terra Mistica" (1995.). Zbog problema s kičmom odlazi iz Atomskog skloništa, te je s njima odsvirao posljednji koncert u Beogradu pred 150 tisuća ljudi.

Dxoserov memorijal, 19. po redu u Istarskom narodnom kazalisxtu u veljacxi 2006. godine - Atomsko sklonisxte nastupili su u sastavu Bruno Langer, Nikica Durakovicxx, Aleks Cxernjul i Edi Kancelar (Foto: Privatni arhiv Bruna Langera)

Đoserov memorijal, 19. po redu u Istarskom narodnom kazalištu u veljači 2006. godine - Atomsko sklonište nastupili su u sastavu Bruno Langer, Nikica Duraković, Aleks Černjul i Edi Kancelar (Foto: Privatni arhiv Bruna Langera)

- Odlazak Nikice je veliki gubitak za glazbenu scenu. Uvijek tih i samozatajan, ali izuzetan čovjek i predivan prijatelj. Istinski je volio glazbu i bio je svestran bubnjar, u raznim žanrovima. Proveli smo skupa skoro dvije decenije, svirali diljem bivše države, Europe pa do Amerike. Nikica će mi kao drag prijatelj i kolega silno nedostajati, kaže Bruno Langer, frontman Atomskog skloništa.

Piknik s učesnicima Zaječarske gitarijade krajem osamdesetih godina - na fotografiji Nikica Duraković i Bruno Langer (Foto: Privatni arhiv Bruna Langera)

Piknik s učesnicima Zaječarske gitarijade krajem osamdesetih godina - na fotografiji Nikica Duraković i Bruno Langer (Foto: Privatni arhiv Bruna Langera)

Ispred kongresne zgrade u Floridi 1992. godine - Bruno Langer i Nikica Duraković (Foto: Privatni arhiv Bruna Langera)

Ispred kongresne zgrade u Floridi 1992. godine - Bruno Langer i Nikica Duraković (Foto: Privatni arhiv Bruna Langera)

Nakon Atomskog skloništa, Nikica Duraković uz prijatelje Miodraga Macuru Mimija i Valtera Lončarića lonca osniva Double Dose Blues Band. To je bilo 2000. godine, i bend je intenzivno nastupao diljem regije.

- S Nikom se znam iz osnovne škole, više od 40 godina. Svirali smo prvi put skupa još 1979. godine, u grupi Otisci prstiju, još kao srednjoškolci. S godinama nas je život odveo na različite glazbene puteve, a svo to vrijeme smo se družili i povremeno sviruckali u prostoriji. Godine 2000. nekako spontano je krenula ideja da osnujemo Double Dose - i ta priča traje i dan danas. Šokirao sam se kad sam čuo da Nikice više nema, pa samo dan ranije smo se družili, rekao je Miodrag Macura Mimi.

S grupom Double Dose na 7. obljetnici emisije Blues Caffe u caffe baru Bass (Snimila Tea Tidić)

S grupom Double Dose na 7. obljetnici emisije Blues Caffe u caffe baru Bass (Snimila Tea Tidić)

S grupom Double Dose u pulskom Rock Caffeu (Snimio Dejan Štifanić)

S grupom Double Dose u Rock Caffe (Snimio Dejan Štifanić)

U velikom intervjuu za naš list 2008. godine, Nikica je rekao:

- Stvarno volim svirati. I dan-danas kad imam probu i kad mi se sviđa ono što radim, nakostriješim se od glave do pete. I nije mi ništa teško. Nije mi problem ako je + 50 ili -10 stupnjeva u prostoriji, je li subota ili nedjelja... Osjećam se kao i kad sam imao 15 godina. Živim od muzike i hobi mi je muzika. Ja zapravo obožavam svirati. Nemam zlatnu ploču na zidu, nemam ništa, to imaju drugi s kojima sam svirao, no nešto dragocjeno mi se desilo u Rovinju prije 15-ak godina. Svirali smo na trgu, i jedan se mali, možda je imao četiri ili pet godina, popeo na binu. Sjeo je i cijelo vrijeme gledao u mene, nije se maknuo cijeli koncert. Kad smo završili, krenem da ću sići s bine, pozdravim malog, a on me uhvati za ruku, povuče i kaže: "Čiko, ti stvarno voliš svirati". To je meni bilo kao da si mi dao sto zlatnih ploča!, rekao je Nikica.

Posljednji ispraćaj Nikice Durakovića je u utorak u 13 sati na pulskom gradskom groblju.

Nikica Duraković

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater