Paradise Lost sinoć su se vratili u Zagreb, osam godina nakon posljednjeg nastupa u Boogaloou, u sklopu europske turneje Ascension Of Europe Tour 2025 – Part 1. Klub ispunjen do posljednjeg mjesta daleko prije početka i standardno precizna organizacija Twilight Promotionsa postavili su jasan ton: uredno, bez kašnjenja, bez viškova.

Ovo nije bio koncert za tinejdžere. Publika uglavnom generacija koja je uz bend odrasla, i to se osjetilo. Ljudi koji su jednom davno imali crne majice i uvjerenje da ih glazba formira, a danas imaju posao, djecu, kredite i i dalje isto poštovanje prema bendu. Bez glumljenja, bez umjetne euforije – ali energija je tu. Realna, odrasla, bez potrebe da se išta dokazuje.

(Snimio Nikola Pušonjić)

Setlista promišljena. Otvorili su sa "Serpent on the Cross", potom ugradili još dvije nove pjesme – "Tyrants Serenade" i "Silence Like the Grave" kao završnicu – među starije materijale bez ikakvog prijepora. Publika je najglasnije reagirala na "Faith Divides Us – Death Unites Us" i "Pity the Sadness", a "True Belief", "One Second", "Mouth" i "Say Just Words" i dalje nose onu emociju koja je mnoge i dovela do ove glazbe prije dvadeset-trideset godina. Sat i pol svirke, tri stvari na bisu, profesionalno izvedeno od početka do kraja.

Zvuk čist, jasan i snažan. Komentar iz publike – "za nijansu preuredno za stare dane" – zapravo opisuje realnost benda koji danas ne pokušava rekreirati mladenački kaos, nego svira s točno odmjerenom težinom. Interakcija s publikom – odlična, nema monologa, nema forsiranja, nego ljudska razmjena i Holmesov suhi, britanski timing kad se treba nasmijati.

(Snimio Nikola Pušonjić)

Pulska ekspedicija

Pred klubom – prepoznatljiva skupina iz Pule. Dvodnevna "mini turneja": dan ranije W.A.S.P., pa Paradise Lost. Prisjetili su se kako su na isti datum prije deset godina putovali na isti bend, skoro u istom sastavu. Standardna fotografija, par internih fora, i komentar koji se čuje svaki put: "E, vi ste iz Glasa Istre – kad ćemo biti na televiziji?" Sve normalno, sve poznato, scena koja se ne pravi važna, nego postoji i živi.

Sreli smo i Šajetu sa sinom. Kratak pozdrav, najava da se uskoro vidimo u Rock Caffeu u Puli gdje priprema nastup, i dalje svatko svojim putem. Bez zadržavanja, bez pompe – mig i pozdrav, kako i treba.

(Snimio Nikola Pušonjić)

Na odlasku, iz pulske ekipe još jedna poruka: "Vidimo se u Puli, navratite do Mimoze." Nema teatralnosti – samo realna slika male, stabilne jezgre koja i dalje putuje na koncerte i prati glazbu koju voli.

Paradise Lost nisu pokušavali biti ono što su bili devedesetih, niti se oslanjali na nostalgiju. A nostalgija je svejedno radila – ali zdravo, prirodno, bez prisile. Bend koji zna tko je, publika koja zna zašto je tu. Puna dvorana, dobar zvuk, jasna poruka: i dalje imaju smisla.

Staro društvo koje zna što sluša. Bend koji i dalje zna što radi.

Povezane vijesti

• Braća Sinkauz u zagrebačkom HNK-u
• Zbog radova u Zagrebu kasni će letovi povremeno slijetati u Pulu
• GALERIJA MAKINA Izložba u povodu Svjetskog dana kravate