Ivica Šain, voditelj Odjela psihijatrije u Općoj bolnici Pula

Da bismo održali mentalnu higijenu, moramo biti svjesni da živimo u kulturi koja je jako narcisoidna i u kojoj je važno sve ovo vanjsko, da smo svi lijepi, veseli, nasmijani...

| Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO
Dr. Ivica Šain (Snimio Milivoj Mijošek)

Dr. Ivica Šain (Snimio Milivoj Mijošek)


Doktor medicine, specijalist psihijatrije i uži specijalist dječje i adolescentne psihijatrije te voditelj psihijatrijskog Odjela u Općoj bolnici Pula Ivica Šain u razgovoru za Glas Istre otkriva koliko je domaće stanovništvo osviješteno po pitanju mentalnog zdravlja, kolika je u tome uloga obitelji te je li smanjena društvena stigma koja vlada oko psihičkih poremećaja i bolesti.

- Koliko pacijenata, u godišnjem prosjeku, boravi na Odjelu psihijatrije u Općoj bolnici Pula?

- Imamo statistike, ali pravi broj je teško reći. Kroz našu hitnu psihijatrijsku ambulantu prođe više od dvije tisuće pacijenata godišnje. Na odjelu prosječno svaki dan boravi oko 25 pacijenata i taj broj možemo pomnožiti s danima u godini da vidimo koliko smo popunjeni. No, kroz naše ambulante, kojih imamo četiri, prođe puno više ljudi u punom radnom vremenu, a imamo i dvije dnevne bolnice, tako da ovdje kroz godinu dana prođe nekoliko tisuća ljudi koji su korisnici naših usluga.

- Koje su najčešće dijagnoze pacijenata u OB Pula i koji postupak provodite prilikom uspostavljanja tih dijagnoza?

- Što se tiče samih dijagnoza, postoji tendencija zadnjih desetak godina, ili malo više, da imamo sve više pacijenata koji imaju neke reakcije na stres, akutne ili kronične, ili reakcije u poremećaju prilagodbe žalovanja. Osim toga, imamo i ovisnosti. Još uvijek je alkoholizam na prvome mjestu, ali ima i sve više politoksikomana, odnosno osoba koje se intoksiciraju ili koriste više psihoaktivnih supstanci. Te dvije dijagnoze nekako odskaču. Tu su i klasične psihijatrijske dijagnoze, od psihotičnih poremećaja i depresivnih poremećaja do shizofrenije i bipolarnih poremećaja. Najčešći razlog za hospitalizaciju budu ovisnosti ili prave psihijatrijske bolesti.

Obitelj uključena u liječenje

- Kolika je u Istri potreba za dugotrajnim smještajem oboljelih od duševnih bolesti?

- U Općoj bolnici Pula na Odjelu psihijatrije predviđena je maksimalna dužina trajanja liječenja 21 dan i to je neki standard. Naravno da se može uvijek produžiti, ovisno o stanju bolesnika, ali o nekim drugim stvarima, ovisi je li završila obrada ili ne. Sve preko tog broja dana, ako netko ima potrebu za produženim liječenjem, upućujemo u psihijatrijsku bolnicu Rab, sada se službeno zove Insula, s kojima imamo dogovor na toj razini. Za potrebe dugotrajnijeg liječenja, u dogovoru s kolegama u Zagrebu, to najčešće budu klinike u Vrapču i Jankomiru, s kojima surađujemo. Neke pacijente, ukoliko je potrebno, šaljemo u Sveti Rafael, ali to su već pojedinačni slučajevi. Općenito govoreći, potreba za time postoji, ali problem je što onda naši pacijenti otiđu negdje daleko od kuće i dislocirani su od obitelji.

- Je li u tom slučaju odvojenost od obitelji otežavajući faktor u njihovom oporavku?

- Sigurno je da se obitelji u nekim trenucima uključe u liječenje pacijenata i uvijek se zasniva liječenje na uključivanje i obitelji. Ovisno o kategoriji pacijenata, kada netko kaže, kolokvijalno, da se makne od kuće ili bude negdje na miru, u tom smislu je to dobro ako se netko želi izolirati. Ako želimo baš postići integraciju pacijenata u društvo, onda je dobro da je to društvo odnosno obitelj uključeno u liječenje. Tu se stvara jedna druga problematika, a to je da se obitelj i okruženje u jednom periodu odmakne od tog pojedinca, a poslije je uključivanje u društvo teško. Zato je bitan ovaj pristup u liječenju koji uključuje dnevne bolnice i to je možda najbolji oblik liječenja. To je takav oblik liječenja u kojemu pacijenti ujutro dođu u bolnicu na tretman, budu tu tijekom dana i nakon toga odu kući. Dakle, oni jesu tu, a moguće je da sudjeluju i u svim drugim aktivnostima popodne i nadalje. Osim toga, i mentalna slika obitelji i socijalno okruženje je takva da je taj netko ipak ovdje, a ne da je otišao negdje daleko i da je zaboravljen. Nekim obiteljima predstavlja poteškoću ako hoće ići nekoga svog posjetiti daleko odavde. Još ako se uključi faktor vremena, bura ili olujno jugo, teško je doći. U nekim slučajevima je odvojenost dobra, ali generalno ne baš.

- Obraćaju li Vam se ljudi koji na vrijeme prepoznaju vlastiti rizik od anksioznosti, depresije, pa i suicidalnosti? Koliko je kod građana prepoznata važnost prevencije ovakvih stanja i mogu li se ona, zapravo, pravovremeno prevenirati?

- Tu su u pitanju neke različite kategorije oboljenja. Ono što se danas sigurno postiglo je, kada govorimo o depresiji, a i anksioznosti, o kojima smo puno pričali zadnjih dvadesetak godina, da su prva linija u liječenju liječnici obiteljske medicine. Oni znaju prepoznati ta osnovna stanja i dati terapiju koja se daju u prvim koracima. To je dobro, jer se tako na neki način rasteretio jedan dio bolničkog sustava. Što se tiče suicidalnosti, tu je već zahtjevnija situacija. Osobe koje su suicidalne mogu to držati u sebi i ne moraju o tome pričati. Sam suicid može biti počinjen zbog raznih razloga; on ne mora uvijek proizlaziti iz neke psihijatrijske bolesti, nego može netko biti u nekom drugom teškom tjelesnom stanju. Može netko biti u terminalnoj fazi bolesti i može donijeti neku takvu odluku. Isto tako, što se tiče suicidalnosti koja proizlazi iz psihijatrijskih oboljenja, takve osobe najčešće dođu na liječenje. A što se tiče nekoga tko nikada nije bio ovdje ili liječen, to je već stanje malo zahtjevnije.

- U kojem smislu?

- Okolina može, a i ne mora prepoznati neke simptome, a isto tako je i pitanje kako netko reagira na saznanje da netko spominje da namjerava nešto počiniti. Ako baš otvoreno kaže, onda ljudi obično to prepoznaju, ali ako je to na razini promišljanja 'bolje da me nema', onda je to malo teže. Suicidi su velika i posebna područja za razgovor i sigurno je da tu ima puno faktora, a ovisno je i o dobi. Ono što u zadnje vrijeme zna biti problem je što je populacija sve starija pa u zadnje vrijeme imamo dosta starijih koji su imali neko suicidalno ponašanje, pokušaje i koji su na kraju došli kod nas.

- A anksioznost?

- Anksioznost je jedan simptom koji je široko prisutan i ne mora sam po sebi biti alarmantan, a može biti i prolazan, povezan uz svakodnevne događaje. Intervju, naprimjer. (smijeh)

- Nadam se da Vam je nisam izazvala.

- Niste, niste. Ali, naprimjer, kad idu studenti na ispit, đaci u školu… Neka situacija koja duže vremena traje može biti poremećaj sam po sebi, a može i biti znak nekog drugog poremećaja. Tu je potrebna pažnja. Koliko to ljudi mogu prepoznati, to je pitanje. U eri današnjih medija i pametnih telefona, puno toga se piše, ali je pitanje može li netko nešto od svega toga filtrirati i prepoznati. Ono što mi kao psihijatri nastojimo je svojim nastupima upozoravati. Postoje široke akcije po osnovnim školama, razgovori sa srednjoškolcima… Mislim da su ljudi sve educiraniji i da mogu prepoznati anksioznost, ali kada je prepoznaju, treba znati što s time napraviti. Ili to sakrijemo i nastavimo dalje, ili poduzmemo neku akciju.

Društvena stigma postojana

- Je li hospitalizacija na psihijatriji krajnji korak ili može biti i jedan od prvih koraka u oporavku oboljele osobe?

- To ovisi kako gledamo. Naravno da se sve ono što se može liječiti ambulantno i liječi ambulantno. Međutim, postoje i neka hitna stanja kada se osoba mora hospitalizirati. To su neki akutni psihotični poremećaji, neke mentalne dekompenzacije, pa je naprosto hospitalizacija jedini mogući način liječenja. Na primjer, ako je netko otvoreno suicidalan, onda je hospitalizacija rješenje, barem u prvom koraku. Nekad imamo i suprotan stav: netko dođe na psihijatriju, javi se na pregled, započnemo terapiju i dogovorimo se da ćemo prvo liječiti ambulantno, a ukoliko ne bude poboljšanja, onda je hospitalizacija nešto što se predviđa na kraju. 

- Kako hospitalizacija generalno utječe na oporavak, koliko je ozbiljno pacijenti doživljavaju (pretpostavljam da je to također vrlo individualno) i koliko njih samo dolazi zatražiti takvu vrstu pomoći?

- Generalno, oporavak ovisi od pacijenta do pacijenta. Ako je netko dobrovoljno došao, to je nešto što povoljno djeluje, a ukoliko je hospitalizacija bila prisilna, onda je suradljivost pacijenta manja pa je potrebno duže vrijeme da se uopće uspostavi ta suradljivost. Postoje i osobe i poremećaji koji se teže liječe. Ako osoba negira i odbija potrebu za liječenjem, tada je liječenje teže. Ljudi i sami zatraže pomoć, a ima dosta takvih ljudi, jave se u ambulantu koja radi 24 sata dnevno, otvoreno kažu da im nije dobro i da im je potrebna pomoć, a nekima i hospitalizacija. 

- Zbog čega psihijatrijsko liječenje još uvijek nosi veliku društvenu stigmu odnosno zašto mnogo ljudi još uvijek osjeća sram, pa i strah potražiti ovu vrstu pomoći za sebe ili svoje najbliže?

- Htio bih istaknuti nešto, a povezano je s ovim pitanjem. Otkako smo se preselili u novu bolnicu, imamo jedinicu za psihodijagnostiku i liječenje, takozvani zatvoreni odjel, i jedinicu za socijalizaciju i rehabilitaciju, to je otvoreni odjel gdje pacijenti mogu izaći van u krugu bolnice, neki i van kruga bolnice, uz dozvole ili pratnju. Malo nas je pandemija poremetila s posjetama, ali to je nešto što smo uveli otkad smo se preselili. Ovo što kažete o stigmama… Stigma je sada na neki način manja u tom dijelu. Ono čega smo bili svjesni je stara zgrada u kojoj smo prije boravili, a najčešće bi ljeti imali reakcije, kada bi došli stranci koji su bili hospitalizirani, pa bi netko došao po njih, ili kad su sami tražili pomoć… zastali bi i rekli: zar ovdje dolazimo? To je bilo nešto što je bilo teško već na prvi pogled. Imamo i ambulantu za dječju i adolescentnu psihijatriju, pa bi oni bili u dosta velikom otporu i imali negativan stav, što je razumljivo kad vidiš psihijatriju koja je izgledala kako je izgledala. 

- A društvena stigma?

- Mislim da je društvena stigma manja od devedesetih godina naovamo, mada je još uvijek prisutna. Još uvijek dosta ljudi ne želi da drugi znaju da se liječe na psihijatriji, ne pričaju o tome, ne govore. Mislim da, uz akcije poput Tjedna mozga ili ovog razgovora o tome, uz dosta udruga koje se bave ovisnostima, to na neki način smanjuje stigmatizaciju. I mediji, ovisno o načinu izvještavanja, isto tako mogu doprinijeti da se na ljude koji se hospitaliziraju kod nas gleda na drugačiji način. Na kraju krajeva, svakome se može dogoditi da u nekom periodu života ne bude dobro i da ima potrebu za liječenjem. Važno je naglasiti da, ako je netko nekada bio na Odjelu za psihijatriju, išao na pregled ili hospitalizaciju, ne znači da je on u osnovi bolesnik koji je obilježen za cijeli život. Imamo primjere da su ljudi koji se liječe kod nas normalno integrirani u društvo, čak i oni s pravim psihijatrijskim dijagnozama, sa značajnom psihofarmakoterapijom koju uzimaju, a dobro funkcioniraju. Bilo bi nepravedno i prema njima govoriti ružno o bolesnicima, a imamo sve više primjera gdje se ljudi dobro oporavljaju.

Mentalno i fizičko zdravlje

- Svjesni smo važnosti održavanja tjelesne higijene. Koji su najlakši i najprihvatljiviji koraci da bismo održavali mentalnu higijenu i uspjeli održati unutarnju ravnotežu?

- Zdrav duh u zdravom tijelu – to je oduvijek bilo prepoznato, ali naravno da se to s vremenom mijenja. Iako pričamo o psihijatriji, krenut ćemo od tjelesne higijene. Ono što je s jedne strane povoljno je da sve više mladih ljudi pazi na sebe i svoj način života, vježba i bavi se sportom. S druge strane, gledajući statistike, ispada da je Hrvatska među zemljama čija je nacija po pretilosti jako visoko. Bitno je gledati i sastav čime se hranimo i što jedemo. Kada gledamo s tvrde psihijatrijske pozicije, bolesnici koji boluju od shizofrenije, psihotičnih poremećaja ili bipolarnih poremećaja, s vremenom imaju tendenciju loše se hraniti.

- Znači, i ta povezanost postoji?

- Da, ta povezanost postoji i dosta pacijenata koji se dugo godina liječe imaju loše zdravstvene navike, ne jedu kako treba, konzumiraju dosta kofeina, nikotina i zanemaruju ove druge stvari. Nešto što mi pokušavamo tijekom liječenja je usmjeriti te ljude na pravilno hranjenje. Odnedavno imamo i jednu nutricionisticu koja je uključena u rad s našim pacijentima koji su u dnevnim bolnicama, što je dio pozitivnog pomaka, a ponekad dođe i na Odjel. Zadnjih godina se dosta govori i o vježbanju i kako vježbanje dobro utječe na mentalno zdravlje. Prije dvije godine imali smo jedan kongres u Kliničkoj psihijatrijskoj bolnici "Sveti Ivan" Zagreb – Jankomir na kojemu se o tome pričalo i stručnjaci su prepoznali važnost da smo u dobroj kondiciji i snazi, da bismo se i dobro osjećali. Naravno, tu ne govorim o nekim ekstremima. Kod mentalne higijene je stanje zahtjevnije, jer je to praktički od rođenja pa nadalje, jer ponajprije bismo se trebali pobrinuti da djeca odrastaju u nekoj zdravoj okolini. Društvo bi trebalo biti zdravo, što god to značilo, ali već sada smo svjedoci nečega što se događa oko nas, a nije baš najzdravije. Kad čitate vijesti na portalima, listate novine, gledate televiziju ili što već na tim raznima aplikacijama, vidite da se tu svašta događa i to je jedan negativan faktor. Pojedinac bi trebao imati šansu odrastati u jednom zdravom i normalnom okruženju. Naravno da tu puno napravi vrijeme koje se proboravi u vrtićima, osnovnim i srednjim školama, pa se tu može mnogo učiniti. Dalje bismo trebali razmišljati o načinu i stilu života. Naprimjer, mladi ljudi danas dosta rano počnu konzumirati sredstva ovisnosti, a istraživanja pokazuju da su hrvatski adolescenti u vrhu Europe po raznim konzumacijama supstanci.

- Nažalost…

- Da. Adolescencija je takav period da mladi ljudi eksperimentiraju, ali je pitanje nakon toga tko će iz tog perioda izaći s kakvim navikama. Ono na što bi zasigurno trebalo ljudima ukazati je da prepoznaju osnovna stanja koja upućuju na neki mentalni poremećaj, neka stanja i bolesti. Ako netko od članova obitelji ili okoline ima neke smetnje, da znaju što učiniti. To znaju odgajateljice u vrtiću, učiteljice razredne nastave, pa tako često imamo i dobru suradnju s predškolskim i školskim ustanovama. Što se tiče održavanja unutarnje ravnoteže, to je isto jedno veliko pitanje…

- … i umijeće?

- Da, i umijeće! To sigurno nije lako. Ali osoba koja dobije dobre osnove, onda će lakše prolaziti kroz život. Ako od početka imamo neke loše osnove, naravno da moramo biti oprezniji. Da bismo održali mentalnu higijenu, moramo biti svjesni da živimo u kulturi koja je jako narcisoidna i u kojoj je važno sve ovo vanjsko, da smo svi vedri, lijepi, veseli, nasmijani, na ludim mjestima i da nam je nikad bolje, ali uvijek je pitanje što se događa iznutra. Trebali bismo više obratiti pažnju na svoje unutarnje stanje i da se tu negdje pronalazimo, a to ćemo napraviti ako živimo na način da smo zadovoljni sobom i svojim životom. A to je sad opet umijeće življenja, što nije stvar treninga od deset lekcija ili deset seansi, nego dugotrajan proces.

- Djelomično ste mi već odgovorili, ali kolika je važnost potpore obitelji pacijenata u vidu njihovog aktivnog uključivanja u terapiju?

- Obitelj je jako bitna. Ono što se događa pomalo, kad idemo prema

terapijskom dijelu, da uvijek u proces liječenja uključujemo i obitelj. Kod djece i adolescenata su, naravno, roditelji više uključeni na razini obiteljskog settinga gdje bi trebali biti barem jednom mjesečno, a kod punoljetnih pacijenata koji budu hospitalizirani, obitelj barem uključimo u psihoedukaciju što bi značilo da bi se uputi na znakove bolesti: kako prepoznati, kada doći, kada intervenirati, koji su lijekovi za što, kada potražiti pomoć.

Multitasking postao imperativ

- Imate li dobar feedback od članova obitelji i odbijaju li neki članovi obitelji oboljelih suradnju?

- Ovisi, nekad imamo dobar feedback, a nekad imamo i pritužbe. Otvoreno baš ne kažu, ali na nekoj nesvjesnoj razini da. Misle: netko je bolestan, evo vam ga, pa kad ga popravite, vratite ga nazad. Međutim, stvari tako ne funkcioniraju. To je neki nesvjesni način funkcioniranja koji može uključivati puno tog osjećaja krivnje, nesposobnosti, nepreuzimanja odgovornosti…

- Jesu li objektivni faktori poput pandemije i sličnih negativnih pojava, a pritom mislim na kompletno društveno okruženje, značajan okidač za dodatno narušavanje mentalnog zdravlja stanovništva u cjelini?

- Reći ću jedan primjer. Imali smo pandemiju koronavirusa, u isto vrijeme potres u Zagrebu, pa potres u Petrinji, na Baniji, tako da su se onda dvije prirodne katastrofe, ako ih možemo tako nazvati, spojile i onda su tu ljudi bili puno vunerabilniji i imali su potrebu za većom pomoći. Međutim, što se zna dogoditi? Puno puta smo na razini cijele države vidjeli da se društvo ujedini, ali to ujedinjenje je kratkog vijeka trajanja i nakon toga se opet vraćamo svi u svoju svakodnevicu, a zna se dogoditi da se tek onda počnu javljati simptomi kod osoba. Prvo smo u nekom stanju šoka, pa se svi ujedinimo, pa smo svi složni, a kad taj period prođe i svi odu svojim poslom i svojim kućama, onda oni koji su nastradali, ostanu izloženi. U pandemiji koronavirusa je dosta ljudi umrlo i, da se odmaknemo od svih diskusija što se i kako radilo, dosta ljudi je bilo hospitalizirano i imaju posljedice te bolesti. Oni sada moraju živjeti s time. U međuvremenu se puno toga promijenilo, počevši od posla, da ne spominjemo način školovanja, a te posljedice ne vidimo u tom trenu, nego tek kasnije, na mlađim generacijama, u ponašajnoj, socijalnoj, psihološkoj sferi, a i obrazovnoj, ali to je sada za neke druge stručnjake. Ljudi koji su izgubili posao jer su se firme ugasile ili uvele neki novi način rada, javljaju se kod nas na liječenje u dnevnoj bolnici. Isto kao kad je dosta ljudi u Domovinskom ratu bilo uključeno u borbe na prvoj crti, ali su posljedice, naprimjer dijagnosticiranje PTSP-a, bile izražene tek kasnije. Bojim se da idemo u nekom tom pravcu. Volio bih da sam u krivu.

- Je li realno očekivati porast broja psihijatrijskih pacijenata uslijed financijskih kriza, porasta siromaštva i općenito narušene socijalne slike društva?

- Tu je bitno reći da, ukoliko je neko društvo siromašno, uvijek je pitanje tko ima kakve poremećaje, a i koliko je služba za mentalno zdravlje dostupna. Ako smo u cjelini siromašni, kao u raznim zemljama na planeti, onda u biti ima potrebe, ali nema liječnika. Tako i osobe koje imaju smetnje ne mogu doći potražiti pomoć. Zato je bitna ta vidljivost, koliko se mi ponudimo kao stručnjaci, možemo li nešto napraviti. Liječenje i utjecaj ekonomskog faktora na zdravlje je složena problematika, jer kao psihijatri možemo jedan dio otkloniti, ali drugi dio ne možemo. Nekad je realitet toliko jak da je teško terapijski pristupiti. Naprimjer, u ovoj cijeloj situaciji ako imate obitelj u kojoj su muž i žena izgubili posao, ili su im se smanjila primanja, a imaju dvoje-troje djece koja rastu, mogu oni ići na psihoterapije i mi ćemo pomoći, ali jedan drugi dio je ekonomski faktor, a pa je ponekad teško izaći iz takve situacije, uzdignuti se i nastaviti sa životom. Dosta ljudi se iseljava, ili se iseljavalo i zbog ovakvih elemenata.

- Obraćaju li Vam se mladi ljudi i u kolikoj mjeri?

- Uključeni smo u rad s djecom, imamo dva adolescentna psihijatra koji imaju svoje ambulante i primaju pacijente, imamo i grupe adolescenata. Pandemija nas je sve poremetila, jer imali smo dobar uzlet i način rada, a i projekte u koje su uključene obitelji i adolescenti, a sad se ponovno obnavljamo i krećemo naprijed. Adolescenti će se teško javiti sami, oni dolaze jer ih dovedu roditelji ili po preporuci nastavnika ili profesora, ali studenti već znaju sami doći. Ono što je važno naglasiti je da mi imamo ambulantno liječenje, a nemamo odjela za hospitalizaciju osoba mlađih od 18 godina. Za tako nešto je potrebno otići u Rijeku ili Zagreb. 

- Što je, po Vašem mišljenju, najveći izazov s kojim se danas moraju suočiti naši građani, posebice mladi ljudi, a da bi zadržali zdrav razum?

- Koliko ja vidim, to je sve brži i brži način života, sve brža prilagodba, učenje, način školovanja i studiranja u kojemu ono što učimo danas već za tri godine može biti zastarjelo. To je valjda potrebno da se možemo što brže prešaltati iz jednog područja u drugo, da smo stalno u toku i pratimo što se događa.

- Je li brzina postala imperativ?

- Brzina i multitasking. Onaj tko je bolji u tome može biti uspješniji. Međutim, to je opasno za ljude, jer ubrzani način života i stalna potraga za nečim novim, novima radnim mjestima ili novim područjima interesa iscrpljuje ljude, a pogotovo ako radimo nekoliko stvari ili nekoliko poslova paralelno. To je nešto što nas s vremenom iscrpi. Ne dok smo mlađi, ali poslije da. Koliko god u jednoj fazi života bili prilagođeni, u drugoj možemo osjećati posljedice svega toga. Ljudi sami sebi nameću da moraju nešto imati, da moraju biti ovakvi ili onakvi, izgledati onako kako su sami stvorili sliku, a onda se tome plaća danak kasnije.

Multidisciplinarni pristup

- Koliko su, prema Vašoj osobnoj procjeni, građani Pule i Istre osviješteni po pitanju duševnog zdravlja?

- Mislim da su dosta osviješteni, jer na području cijele Istre imamo Opću bolnicu Pula, službu za prevenciju i vanbolničko liječenje ovisnosti, gdje se uvijek može doći, cijelu organizaciju 'zdravih gradova', razna savjetovališta, udrugu za Alzheimerovu bolest… Ljudi prepoznaju sve te aktivnosti i dosta su osviješteni, obraćaju se za pomoć. Evo, i ovaj intervju za Glas Istre, koji dosta piše o zdravstvenim temama, gdje je bilo istupa i drugih mojih kolega, pomaže da bi ljudi vidjeli da to nije ništa stigmatizirajuće, da ne treba ništa sakrivati i ukoliko ima smetnje da potraži pomoć. Ne smijemo zaboraviti ni kolege koje rade privatno, pa ljudi i tamo odlaze. Mislim da su građani Pule i Istre osviješteni po tom pitanju.

- Kaže se da je ljudski um najveća nepoznanica, pa, uvažavajući individualne razlike svakog čovjeka, ne mora, kako ste i naveli, svaka terapija jednako djelovati kod svakog čovjeka s istom dijagnozom. Jeste li doživljavali situacije u kojima preispitujete vlastite odluke u liječenju?

- Preispitivanje vlastite odluke… Ako gledamo s pozicije liječenja na našem Odjelu, svako jutro imamo kolegij i zajedničke vizite, a to je važno za razumjeti proces kako se odlučuje o nečemu. Postoje stanja i pacijenti koji su zahtjevniji, gdje važemo naše odluke, a tada teško da jedna osoba može sama donijeti neku odluku. Naravno, mogu oni koji nemaju straha, a takvi su onda najopasniji, koji sve znaju. Mi se uvijek savjetujemo s kolegama i nastojimo s više točaka gledišta sagledati neki problem. Osim toga, uključujemo i kolege s drugih područja, recimo, neurologe i interniste, jer sagledavamo bi li neko drugo stanje moglo biti posljedica neke druge bolesti. U dijagnosticiranju se koristi psihologijsko testiranje gdje nastojimo sakupiti što je moguće više podataka da bi mogli bolje pristupiti i stvoriti neku sliku. Naravno da tu postoje i neka pitanja i etičke dileme, razna stanja kada moramo dobro preispitati što i kako dalje napraviti. Primjer klasične situacije: imate mladog čovjeka koji ima neke smetnje za koje sumnjamo na psihotični poremećaj i znamo da ćemo morati uvesti antipsihotičnu terapiju. Moramo objasniti tom čovjeku i obitelji da će biti potrebno liječenje. Kad pričamo o djelovanju terapije, ne postoji ono što je zajedničko svima. Postoji veliki spektar lijekova koji djeluje na sličan način, ali srećom, imamo različite lijekove, pa ukoliko jedan lijek ne djeluje, možemo pokušati s drugim lijekom. Ako sve skupa zakaže, uvijek imamo suradnju s ustanovama koje sam ranije spomenuo, gdje je moguće primijeniti i neke druge metode liječenja. Pristupamo, zapravo, multidisciplinarno i preispitujemo svoje odluke, ali ono što je bitno je da pratimo što na koga djeluje.

- Kolika je emotivna, pa i psihološka težina koju nosi jedan prosječan psihijatar? Imaju li i psihijatri svoju psihološku podršku? Gdje je Vi pronalazite?

- Ako grubo gledamo, bez nekih velikih pretenzija, u drugim granama medicine kolege imaju dosta uređaja koje mogu koristiti, a u psihijatriji najčešće smo mi taj uređaj koji koristimo i ta naša osobnost je ono što se s vremenom troši. Prvo bi bilo dobro da je okruženje dobro za rad, a sada u novim uvjetima je bolji prostor i to je pozitivno. S druge strane, nije dobro da smo previše opterećeni, jer imamo stanja koja su sve zahtjevnija, sve je veći priliv pacijenata, a to je ono što može čovjeka nagrizati. Ako puno radimo, ako otiđemo u nešto što se zove sagorijevanje zbog velikog obima posla, a i privatnih stvari, onda je tu već problem. Trebali bismo paziti da radimo u zadovoljavajućem ritmu, da imamo opterećenje koje bi bilo optimalno i da se odmaramo na optimalan način. Svi psihijatri su već tijekom edukacije uključeni u vlastite terapije da bi mogli liječiti druge, a onda imamo i sistem supervizije gdje prezentiramo slučajeve i na taj način učimo i možemo se rasteretiti. S vremenom su potrebni zdrav način života, prehrana, spavanje, putovanja, relaksacije, vrijeme provedeno s ljudima koje čovjek voli, druženje s ljudima s kojima se želi družiti, a ne s kojima je nametnuto. I najvažnije je da se izbjegne samoća, da ne otiđemo u svoj film i budemo sami. Samoća je nešto što negativno djeluje za ljude.

- Koja bi bila Vaša poruka građanima Istre u vidu očuvanja svog mentalnog zdravlja?

- Samo da prate ono što se zbiva, da nikada ne stanu u procesima učenja, o sebi i svom mozgu, ali ne samo da brinu o sebi, nego i o drugima. Prvo čovjek mora biti sa sobom načisto, da bude u nekoj dobroj kondiciji i dobrom mentalnom zdravlju, da bi mogao i na druge dobro utjecati. Mislim da bi bilo dobro da širimo pozitivu, ne samo gledati negativno i senzacionalistički, odmaknuti se iz pozicija da ništa ne valja, da ništa ne možemo, da smo zarobljeni u neku lošu situaciju i da je sve katastrofa. Taj negativistički, crni pogled je nešto što zaista negativno i djeluje. Ono što smo provlačili kroz cijeli ovaj razgovor je ta mentalna higijena, u kojoj je bitno da nikada ne prestanemo učiti i da ne stanemo s takvim odnosnom prema sebi i drugima. Učenje novih stvari i novih vještima je nešto što nas sigurno održava na površini. Osobe koje su u trećoj životnoj dobi potiče se da uče nešto novo. Bilo bi dobro da se odmaknu od pametnih uređaja i počnu koristiti svoj pametni mozak. Trebali bismo valjda biti dovoljno pametni da to možemo prepoznati.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini