Kad nešto volite, onda je to drugačije, radite svoj posao, radite s psima, trenirate... Vjerujem da ću se spašavanjem i psima baviti dok budem mogla. Sve ovisi kolika je fizička kondicija vlasnika tako da dok god budemo mogli, vjerujem da ćemo hendlati ovu našu priču s potražnim psima, kaže Nataša Dančulović Škalamera

Petogodišnji Thomas i trogodišnja Dharma su brat i sestra, a bratski si i iskazuju ljubav. U tim su trenucima, blago rečeno - nepodnošljivi. Barem onih prvih 15 minuta dok se ne istrče, tako tvrdi njihova vlasnica Nataša Dančulović Škalamera, dok ovo dvoje neodoljivo zaigranih belgijskih ovčara s našim fotoreporterom pokušava smjestiti u kadar.

Iako se na livadi gdje se odvija snimanje to ne bi nikad reklo, Thomas i Dharma zapravo su vrlo poslušni psi i vrijedni radnici te istinske zvijezde. Oni su, naime, potražni psi koji su dosad sudjelovali u nizu akcija spašavanja stradalnika, a u studenom prošle godine s vlasnicom Natašom bili su dio velikog međunarodnog tima za spašavanje stradalnika iz katastrofalnog potresa koji je zadesio Albaniju. Dharma je nominalno Natašin pas, Thomas je pas njezinog supruga Matka, poznatog HGSS-ovca, a tu je i njihov sin Marko koji, iako desetogodišnjak, kako smo se uvjerili, ozbiljno "grize" u priču traganja i spašavanja sa svojim psima.

- Prošlo je već više od mjesec dana od Albanije, ali mogu reći da je to za nas bilo jedno posve novo iskustvo. Mi već dosta dugo treniramo u ruševinama, ali nikad zapravo nismo bili u pravoj akciji kad su ruševine u pitanju. Matko i ja u pravilu idemo na akcije potrage u šumama kao Hrvatska gorska služba spašavanja. No, u ruševinama nikad nismo bili. Trenirali smo ih, jer mislimo da su one dobra podloga za rad u šumama, primjerice zbog mikrolokacija. Polagali smo taj dio, s prijašnjim i s ovim psima, no nikad to nismo doživjeli u stvarnosti. I eto, dogodila se Albanija gdje smo preko MUP-a i Civilne zaštite kao dio intervencijske postrojbe angažirani za potres u Albaniji. Toga dana, dobila sam poziv ujutro da imamo pripravnost za Albaniju. Vidjela sam da se dogodio potres u Albaniji, pročitala sam nešto prije tog poziva, no s obzirom da nikad nismo nismo išli na potrese, nisam ni razmišljala da ćemo ići. Međutim, nakon pola sata što sam dobila poziv za pripravnost, dobila sam poziv da psi ipak idu i da bih u 13 sati trebala biti u Zagrebu. Taman sam došla sa svog treninga i imala sam poslijepodnevnu smjenu. Dakle, najprije sam si morala riješiti izostanak na poslu, javiti svojoj voditeljici da neću doći, govori ova HGSS-ovka, inače pedijatrica u Domu zdravlja.

Pseća skupina

Na njezinom radnom mjestu, kako kaže, imaju razumijevanja za njezine angažmane jer je i ranije išla na vježbe.

- Šef mi je rekao da je važno da posao funkcionira, kolegice su mi uskočile u zamjenu, došla je zamjena u moju ambulantu, a mi smo se spremili. Kolega koji je zaposlen u Civilnoj zaštiti me je vozio u Zagreb. S obzirom da Matko zbog zdravstvenih razloga nije mogao ići na intervenciju, s Tomislavom Marevićem koji je bio vođa naše "pseće skupine" dogovorila sam se da uzmem ipak dva psa. Nekako mi je bilo čudno da ne vodim oba psa, budući da je Matkov Thomas ipak iskusniji pas i nešto stariji te smo zaključili da bi bilo šteta da pas ne ide jer ne može ići Matko. Iz tog sam razloga išla s dva psa, što se na kraju pokazalo dobrim. Došli smo u Zagreb, gdje smo najprije trebali u Albaniju ići avionom, no na kraju smo išli helikopterom, najvjerojatnije zbog praktičnih razloga jer s helikopterom postoji samostalnost, može vas svugdje pokupiti. Nakon tri sata mi smo već bili u Albaniji i u nešto prije osam sati navečer počeli smo raditi, objašnjava Nataša.

Iz Hrvatske je u Albaniji na području Drača tada bilo devetero pasa, a Nataša je jedina članica spasilačkog tima bila s dva psa. Nakon dinamičnog fotosessiona na livadi, Thomas i Dharma sada su smješteni u svoje bokseve u dnevnom boravku obitelji Škalamera i najpristojniji su kućni ljubimci.

Jako ljubomorni

No, kako je bilo s dva temperametna i agilna psa na nepoznatom terenu, u jednoj poprilično graničnoj situaciji, pitamo Natašu.

- Ma ne, nemojte ih suditi po tome kako su se ponašali na snimanju, užasni su tad. Oni se jako smire kad rade, kad se izigraju. Naravno, puno lakše bi mi bilo s jednim psom, no bili su zaista dobri. Thomas kao prvo nije moj pas, on je belgijanac mužjak kojeg Matko pogleda i odmah ga posluša, a ja mu nešto moram reći tri puta. No sve skupa nije bilo problema. Meni je bilo samo utoliko teže što sam imala dva psa i svoje stvari, ali uvijek mi je netko uskočio dok sam radila s jednim psom. Oni su inače strašno ljubomorni jedan na drugoga, to su malo pokazali i tamo, tako da je bilo malo tehnički zahtjevnije, ali se sve skupa dalo izdržati. U Albaniji smo proveli tri dana i, nažalost, u to smo vrijeme većinom iz ruševina izvlačili mrtve ljude. Izvukli smo jednu živu osobu, svjedoči Nataša Dančulović Škalamera.

Potres je zadesio Albaniju 26. studenog nešto prije četiri sata ujutro. Prema dosadašnjim podacima u potresu je poginula 51 osoba, a ozlijeđeno ih je oko 2.000 te se smatra najsmrtonosnijim potresom koji je ovu zemlju zadesio u posljednjih stotinjak godina.

- Potres je bio rano ujutro, mi smo došli na teren 12 sati nakon potresa. Priznajem, imali smo predrasudu da idemo u Albaniju, no kad smo došli moram reći da je sve bilo dosta dobro organizirano na lokalnoj razini. Drač se nije urušio kao cijeli grad, urušile su se zgrade, i to na način da ste mogli vidjeti dvije zgrade kako stoje i dalje, a između njih je potpuno urušena peterokatnica do razine prvog balkona susjedne zgrade. Svi ljudi koji su bili na površini službe su izvukle van, no bilo je još ljudi jer oni su ipak u to vrijeme spavali. Na jednoj ruševini čovjek je izašao van, a u stanu su bili još njegova supruga te kći i unuka koje su došle u goste. On je znao da su one još unutra no problem što su živjeli u prizemlju, i to su zatrpali svi katovi iznad. Naši psi su dobivali miris, no oni jednostavno nisu mogli proći kroz sve te slojeve. Spasioci iz Rumunjske su kroz garažu susjedne zgrade osigurali otvor za tu zgradu, izgledao je kao rudarsko okno da bi psi mogli proći. Tu smo počeli puštati pse. Oni su lajali te je definitivno potvrđeno da se tamo nešto nalazi. Psi su odmah lajali gdje su osjetili miris, a mi smo po osobnoj procjeni, vjetru, službama signalizirali da kopaju baš tu i da tu su nađene dvije unesrećene osobe. Na jednom razrušenom hotelu pridružili smo se spasioocima iz Srbije i Crne Gore. Oni nisu imali pse pa smo radili zajedno kao tim, niže slike sjećanja na svoje prvo spašavanje stradalnika iz potresa Nataša Dančulović Škalamera.

Zona nesigurnosti

U usporedbi sa šumom, područjem u kojem ima bogato iskustvo, kaže kako je područje nakon potresa nešto sasvim drugo. Prema njezinim riječima, radi se o velikoj zoni nesigurnosti, gdje se radi ispred ruševina, a tu su i neizbježni "aftershockovi" serije manjih potresa koja uslijede nakon onog prvog, razornog.

- U jednom trenutku zatreslo nas je jako, mislim da je magnituda oko 5,6. Psi nisu reagirali, kolega i ja čuvali smo upravo pse, devet ih je bilo u tom trenutku. Krenuli smo se pomicati prema ruševini jer je ona najsigurnija u tom trenutku, nastala je totalna strka. Sve je bilo u redu na kraju, a prvi dan smo spavali u zatvorenim objektima što je malo izvan regulativa, tako da smo sljedećih noći spavali u kamionu, u vrećama jer to je, sa svim tim aftershockovima, bilo puno sigurnije. Šuma ima opasnosti, ali ne takvih, a osim toga, mi nemamo građevinarskog iskustva. Zaključili smo da bi u budućnosti, kad je o potresima riječ, odmah građevinari trebali ići s nama. Nama je bilo teško u ruševini predočiti zgradu, kako se ona miče, dosta smo se mučili. Ispalo je, nasreću, dobro. Začudo, dobro smo se sporazumijevali, domaći ljudi su bili jako puni razumijevanja, što je vrlo iznenađujuće za takve tragične situacije. Ružno je to iskustvo kad pomislite da su ljudi u tom potresu izgubili živote, svoje bližnje, no opet s druge strane pokušali smo pomoći, za to se isplatilo otići u Albaniju. Naknadno kad mislim o tome, razmišljam da smo pridonijeli da obitelji i bližnji svoje mrtve u ovom slučaju sahrane, što je opet u neku ruku jako važno, smatra Nataša.

Bokserica Dona

Potražne pse ima gotovo 20 godina. Prva je bila bokserica koja se zvala Dona koja je imala tri godine kada se 2002. godine počela baviti ovim poslom. To je bilo na razini HGSS-a, njezin današnji suprug i ona u HGSS-u krenuli su usavršavati potragu u šumama. Kako je Dona rasla, 2006. godine nabavila je novog psa, a njezin suprug psa je nabavio godinu dana ranije.

- Oba psa su bili belgijski ovčari, Tau i Luxa. Počeli smo s njima intenzivno trenirati. U dva trenutka tako smo imali po tri psa, u prvom mahu s Donom, a kasnije s Luxom koja je uginula prije nepunih godinu dana. Dominantno smo radili šume no u suradnji s Hrvatskom udrugom za obuku potražnih pasa počeli smo raditi i ruševine. U startu nam se to učinilo kao dobar trening za šume, no s Albanijom pokazalo se da nam je taj trening bio itekako potreban. Inače, ljudi često misle da postoje razlike između treninga potražnih pasa i primjerice, policijskih pasa. Svi psi u principu jednako treniraju, naši psi, psi koji traže drogu, eksploziv, svi rade po istom principu da im se pobuđuje plijenski nagon. Oni imaju taj nagon kojeg je potrebno malo pobuditi, a u osnovi oni traže lopticu, ne traže čovjeka, drogu ili eksploziv, znaju samo da kad to nađu da će dobiti nagradu. Našim psima je to igra, neki psi rade na hranu, našima je samo to igra. Pamte taj uzorak od prvog trenutka kad u travu stavite lopticu, a uz lopticu je čovjek, pas to povezuje. To počinjete raditi u šumi, u lavini, u ruševini, samo mijenjate ambijent, a pas detektira miris. Oni ne idu na miris individue kao "bloodhound" psi, oni pretražuju, detektiraju ljudski miris, reagiraju i na tkivo, dakle na mrtve, objašnjava Dančulović Škalamera.

Nigdje bez pasa

Thomas i Dharma ne razdvajaju se od obitelji Škalamera. Kako ističe Nataša, psi idu svugdje s njima.

- Drugačije ne bismo mogli funkcionirati. Primjerice, moja mama ih ne može šetati, ona dođe na babysittinig kada je nužno i pusti ih u vrt. No, uglavnom su s nama i cijeli nam je život podređen njima. Idu s nama na skijanje, u apartman koji može primati pse. Ujutro ih dobro moramo prošetati da bismo mogli skijati. Ljeti ne možemo baš otići na barku više od jednog dana, kad idemo u grad ili u šetnju oni idu s nama. No možda je to i razlog zašto su tako socijalizirani jer idu svugdje s nama. Kako stižemo? Ma neću reći da je sve u organizaciji, većina ljudi ima puno obaveza. Kad nešto volite, onda je to drugačije, radite svoj posao, radite s psima, trenirate... Vjerujem da ću se spašavanjem i psima baviti dok budem mogla. Sve ovisi kolika je fizička kondicija vlasnika tako da dok god budemo mogli, vjerujem da ćemo hendlati ovu našu priču s potražnim psima, zaključuje Nataša Dančulović Škalamera.

Osim što su izrazito živi, Thomas i Dharma dijele karakteristiku koja je pomalo atipična za njihovu vrstu. Nemaju problema s nepoznatim ljudima, socijalizirani su, znatiželjni i umiljati, pogotovo Thomas koji se već na svojim ranijim javnim nastupima dokazao kao pravi šarmer.

- Nama su oni treći i četvrti belgijski ovčari. Sitnije su građe, samim time su i lakši da ih u nekoj akciji prenesete i dignete. Jako su spretni, silno agilni. Brzo uče. Mnogi ljudi misle da se s belgijskim ovčarem dobije gotov pas, što naravno nije točno, s njima treba puno raditi. Sigurno, u kraće vrijeme se dobije rezultat nego s nekom drugom pasminom. Zdraviji su, za razliku od njemačkih ovčara koji često pate od displazija kukova, no nedostatak belgijanaca je što oni mogu biti dosta agresivni. Thomas i Dharma su sušta suprotnost, vole ljude, vole se maziti, kao da nisu belgijanci, što je za nas super, puno nam je jednostavnije, kaže Nataša Dančulović Škalamera.

Povezane vijesti

• Spašeno 11 izletnika sa snježnog Biokova
• HGSS: Planinar umro na Mosoru
• HGSS kod Slavonskog Broda dronom pronašao tijelo nestale osobe