KAMO ZA VIKEND

BESPUĆIMA ĆIĆARIJE: "Posjetiti ponovno prastara mjesta umorna od čekanja"

Veliko je uživanje kretati se terenom koji nema označenih staza, a time naravno ni gužve. Neka tako i ostane. Ako netko i prođe par puta godišnje mislim da ne smeta ni prirodi ni orlovima. Sve ostalo bilo bi previše. Neće vam to pomoći. Kao ni opisi čudovitih predjela na padinama Planika ni još mnogo toga što bih mogao napisati. Ovaj puta prepustiti ću vas vašoj mašti

| Autor: Enes SEFERAGIĆ ENKI


"Posjetiti ponovno prastara mjesta umorna od čekanja" napisao je u svojoj knjižici prije svega moj prijatelj, ali i alpinistički učitelj (pok.) Stanislav Gilić. Često se sjetim tih riječi dok hodam Ćićarijom. Stara je, prastara u našem poimanju vremena jer milijunima godina tu je gdje je i danas.

Posjećivao sam je ove jeseni i zime često. I ponovo je otkrivao, uvijek nešto novo vidio, doživio i osjetio. U znoju vlastitog obraza, korak po korak prehodao sam već više puta posjećena mjesta, vrhove, šume, klance i doline od prekrasne jeseni do zimskih snjegova. I ponovo se s njom upoznavao.

Stekao sam nova prijateljstva, poznanstva, upoznao neke od njenih stanovnika i saznao štošta o čemu ranije pojma nisam imao. I još je ni izdaleka nisam temeljito upoznao. Nikada ni neću, svjestan sam toga, a čeka me još toliko novoga. Opet sam na Ćićariji početnik, sretan početnik jer me prati uzbuđenje koje prati početnike pri svakom novom koraku.

Mladom nadobudnom alpinistu i planinaru nekad mi je bila više poligon za duge planinarske ture koje su onda počinjale na željezničkim stanicama u Lupoglavu, Ročkom Polju ili Buzetu, ili za trčanje kako bih bio što spremniji za veće pustolovine u višim planinama. Tada mi je bila mala, njeni vrhovi niski, lako dostupni, a planinari koje sam sretao rijetki.

(Snimio Enes Seferagić Enki)

Danas, stariji i ni izdaleka u takvoj formi, opet mi je privlačna, njeni vrhovi kao da su malo porasli i upravo me taj laganiji ritam naučio da gledam. I vidim, cvijet, krajolik, ljude, da čujem kako ptice, sada već u proljeće cvrkuću svoje pjesmice na granama dok prvi proljetni cvjetovi gotovo nečujno daruju svijetu svoju ljepotu. Otkrio sam cijeli jedan novi svijet. Moraš malo sanjati jer kako inače živjeti.

Moraš imati viziju da bi se živim osjećao. Srećom, nisam siromašan u tom smislu. Dapače, u tom smislu smatram se bogatašem posebne vrste. Što se mene tiče u tome i je veličina života. Jesi to što živiš, živiš to što jesi.

Ljudi smo i često se pitamo o smislu života, što u našoj kulturi najčešće znači o smislu vlastitog života, a život je sve oko nas ili, kako je to rekao John Lennon, život je i sve ono što pored nas prolazi dok planiramo budućnost.

Možda je smisao života život sa smislom? Šalim se. Mislim da je smisao sam život, jer ništa bez života nema smisla. Život je taj koji traži sebi smisao. Čovjek je samo mali dio prostora koji je obilježen vremenom. A Ćićarija će ostati tu gdje je i sada i još dugo nakon što nas više ne bude.

Teško je imati viziju neke daleke budućnosti, ali za generaciju ili čak i dvije koje tek dolaze obavezni smo ostaviti ljepši i bolji svijet nego li smo ga stvorili. I sačuvati prirodu u svoj njenoj veličanstvenosti. Naravno, svaki je čovjek svijet za sebe i vidi ono što su ga naučili da vidi ili što želi vidjeti.

(Snimio Enes Seferagić Enki)

Hodajući Ćićarijom, da ne nabrajam kuda i kada, došla su na red i neka meni draga mjesta, čarobni kutci koje Ćićarija ljubomorno skriva. Mala područja istinske divljine i ljepote kojima ljudska noga rijetko kroči. Nisu to krajolici za prosječne planinare izletnike. Niti će radi zaštićenosti krajobraza tuda ikada biti označenih planinarskih staza.

Iskreno, mjestimično su veoma teško prohodna sa strmim dionicama, ili teškom orijentacijom i nisu baš za svakoga. No, nisam vam ni namjeravao opisivati te putove, mada im se, kada za to imam priliku ili osjetim njihov zov, uvijek rado vraćam. I vraćat ću se opet. Poneka fotografija teško da će vam otkriti sakriveni put.

(Snimio Enes Seferagić Enki)

Čemu onda ovaj tekst? Mogu doduše slobodno napisati - U subotu smo iz Lanišća krenuli pod Debelu Sten, popeli se na stjenoviti tornjić između dviju stijena, na vrh lijeve te došli na Veprinačku cestu s koje smo produžili na Orljak. Prekrasan je taj mali komadić divlje i netaknute prirode. Nisam tuda išao prvi puta, znao sam kuda se treba kretati i vidjeti najljepše.

Veliko je uživanje kretati se terenom koji nema označenih staza, a time naravno ni gužve. Neka tako i ostane. Ako netko i prođe par puta godišnje mislim da ne smeta ni prirodi ni orlovima. Sve ostalo bilo bi previše. Neće vam to pomoći. Kao ni opisi čudovitih predjela na padinama Planika ni još mnogo toga što bih mogao napisati. Ovaj puta prepustiti ću vas vašoj mašti. Zašto da ne. O jednakovrijednosti putovanja maštom i u zbilji odavno sam pisao. Vjerujte mi ili ne, ali ako znate kako maštati, suštinske razlike skoro da i nema. Ponekad je i naša mašta dovoljna da nas odvede na lijepa mjesta. A Ćićarija i mašta - mogu svašta, što ne znači da morate ponijeti Čokolino za marendu.

(Snimio Enes Seferagić Enki)

Lojalnost je u današnjem svijetu važnija od iskrenosti. Zašto? Lojalnost je danas osnova ekonomije. Živimo u vremenu nazadnog napretka i brutalnog iskorištavanja čovjeka od strane čovjeka. Jedna od krajnosti je i ta da netko u klimatiziranom uredu u New Yorku, na primjer, ima priliku pritisnuti čarobnu tipku enter i kratkoročnom manipulacijom na burzi uzrokovati posljedice koje osjećaju milijuni daleko od njega. A to daleko kilometrima mnogi izjednačavaju s daleko od srca.

Nema apsolutnog uspjeha kao što nema ni apsolutne krivnje. Svijet je jedan i sve je sa svime povezano - to jest, sve je dio svih nas. Sutra nikad ne dolazi! Dakle, danas i ovdje pozivani ste na odgovornost sebi i svijetu u kojem živimo. Sve ovisi o nama. Zanimljiva smo bića koja pokušavaju sve izmjeriti te ukalupiti svijet kako bi stvorili privid kontrole nad njim. A to je nemoguće. Jezikom smo podijelili cjelinu stvarnosti i time dobili osjećaj odvojenosti. A nismo odvojeni ni od čega pa tako ni od Ćićarije koju tako rado posjećujemo, ni od njenih stanovnika kojima u posljednje vrijeme često remetimo mir i privatnost.

(Snimio Enes Seferagić Enki)

Cijela ta situacija sa Covid orijentacijom svijeta čestim 'loockdaunovima' dovela je do toga da se veliki broj ljudi okrenuo prirodi. Ne samo 1.600 ili i više planinara upisanih u razna planinarska društva diljem Istre koji su ostali skoro pa zaključani u granice županije, već i mnogobrojnih izletnika koje sam sretao, a da pojma nisu imali gdje su.

"Gremo mi još malo naprid pa ćemo se tornati u Pićan"??? Nemam ja protiv toga ništa, ali ipak sjetimo se svi da je to što smo donijeli naše, pa ponesimo i natrag. Ne plaćamo mi komunalije za odvoz otpada s mjesta koja posjećujemo.

(Snimio Enes Seferagić Enki)

A još nas je manje koji sakupljamo tuđe smeće. Radi blizine Korita i Žbevnice, Brgudac i Brest pod Žbevnicom ponekad izgledaju kao da je u njima eto neki veliki tržni centar pa smo došli u shopping. Pokušajmo razumjeti mještane te pripaziti gdje sve parkiramo automobile. Ne pored javnih špina, ne na prolaze u nečije njive, ne na cesti gdje svima smetamo, a mjesta je malo. Snađimo se na dobrobit svih pa makar hodali i koji kilometar duže. Zato smo i došli, zar ne!

Živjeti sa svjesnim prepoznavanjem nesigurnosti, s poznavanjem činjenice kako nas nesreća ili sreća i veselje mogu pogoditi u bilo kojem trenutku; bojati se, poznavati i prihvaćati naš strah, te i pored toga živjeti kreativno i s nepoljuljanim osjećajima – to sve znači živjeti sa stilom. Dakle, imajte stila, budite face i ne hitajte škovace jer su vaše, a sve oko vas naše. Bez obzira što smo samo vikend gosti. I uvijek dobrodošli!

(Snimio Enes Seferagić Enki)

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini