Anica Djamić, žena koja je široj javnosti poznata ponajprije kao hrabra hrvatska veleposlanica koja ni nakon početka rata nije htjela napustiti Ukrajinu, pronašla je vremena između učestalih uzbuna, ali i pojačanih aktivnosti, za razgovor za Glas Istre. Podijelila je s nama misli i emocije te progovorila o ratnim uvjetima rada.

- Kako proživljavate i preživljavate posljednja tri mjeseca otkako je buknuo rat? Gdje ste smješteni i jeste li kao diplomat u nekom posebnom režimu?

- Rat u Ukrajini, ovako sveobuhvatan, sve nas je iznenadio. Iako se tjednima prije osjećala neka napetost u zraku, iako smo tjednima prije razrađivali scenarije u slučaju da rat zaista i bukne, nismo vjerovali da bi mogao započeti i da bi odjednom učinio nesigurnom cijelu zemlju. A to se upravo i dogodilo. Svako veleposlanstvo u dogovoru sa svojim glavnim gradom odlučivalo je o izmještanju veleposlanstva iz Kijeva u trenutku kada se ocijenilo da je to sigurnosno optimalno. Tako smo i mi odlučili izmjestiti veleposlanstvo na zapad Ukrajine, u Lavov, gdje sam provela dva mjeseca. Udruga Bila Hrvatska ondje nam je u svojim prostorijama pružila gostoprimstvo, na čemu smo im vrlo zahvalni. Naš se rad tada pretežno sastojao u evakuaciji hrvatskih građana, te u nekoj mjeri u koordiniranju humanitarne pomoći.

Čim su se stekli uvjeti, vratili smo se u Kijev, a bilo je to uoči posjeta predsjednika Vlade, koji je podizanjem zastave simbolično ponovno otvorio naš ured. Bio je to vrlo emotivan trenutak za sve naše djelatnike, a za mene kao veleposlanicu, trenutak kada je opet sve došlo na svoje mjesto! Iako smo dobro funkcionirali i u Lavovu, ipak sam ondje bila kao izbjeglica, s jedinom željom da se vratim što prije u Kijev. I mogu potvrditi da su svi, baš svi kolege veleposlanici imali istu želju. Treba istaknuti da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja u ovim dramatičnim okolnostima nije napustila Ukrajinu, a mogu dodati i da sam jedina veleposlanica koja je ostala u Ukrajini. Po povratku u Kijev, veleposlanstvo je ponovno otvorilo svoja vrata. Nastojimo odgovoriti svim zahtjevima, usprkos uzbunama koje nas danju ili noću tjeraju u skloništa. Ipak, nekako mi teže padaju one noćne, jer razbiju san koji nam je zaista prijeko potreban.

 - Nedavno ste se dakle vratili u Kijev. Kako je sve izgledalo prije nekoliko mjeseci, a kako je danas? Kakva je situacija i u kakvim uvjetima radite?

- Uvjeti rada su sada ipak izmijenjeni. Kretanje gradom je na svoj način ograničeno, što je potpuno opravdano s obzirom na ratno stanje. Još uvijek imamo takozvani policijski sat kada se kretanje ne preporučuje. Mnoge privatne trgovine se zatvaraju, neke opet rade skraćeno... No, istina je da sve uspijemo obaviti i u ovakvim, podosta izmijenjenim okolnostima. Zauzeli smo pozitivan stav koji uključuje maksimalnu angažiranost, međusobno uvažavanje i visoki stupanj solidarnosti. Za sada nam ništa ne nedostaje, osim goriva koje nam je dostupno tek u ograničenim količinama.

- Koji Vam je bio najdramatičniji događaj u ovom ratnom periodu? Je li to odlazak iz Kijeva?

- Najdramatičniji događaj? Taj bi bio posjet Irpinju i Buči. Ipak, uz najdublje poštovanje za sve koji su ondje ubijeni, nama koji ovdje upravo proživljavamo drugi rat u našem životu, i Irpinj i Buča bude sjećanja na naša mjesta dubokog pijeteta. I dolazimo ovamo s pitanjem: zar opet? Ipak, budući da u svemu tražimo neku nadu i novi početak, Vaše bih pitanje preformulirala u najjači doživljaj! A taj je pozitivan! Najjače sam doživjela te ponovne susrete s kolegama, dragim - sada mogu slobodno reći - prijateljima, s vlastitim stanom i mjestima na koje sam zalazila i s kojima sam se ponovno susrela! Bilo je želje i nade, ali i sumnje hoće li se taj povratak ostvariti. Sva ta zebnja bila je kao rukom odnesena u toj radosti koju smo uzajamno osjećali pri ponovnom susretu. Da, ovo je novi početak!

- Kako komentirate odnos hrvatskih građana, njihov prijem izbjeglica i pomoć Ukrajincima od početka rata?

- Vlada RH je od samih početaka izrazila spremnost da prihvati izbjeglice iz Ukrajine. Tome je pridonijela ne samo potreba da prijateljski narod Ukrajine nađe siguran zaklon, nego i sličnost naših mentaliteta, kao i vrlo pozitivna iskustva s ukrajinskom manjinom koja već dugo vremena živi u RH. Prema onome što doznajem, hrvatski građani su izbjegle Ukrajince primili s velikom empatijom, a hrvatska država s visokim stupnjem uvažavanja njihovih potreba.

- Koliko je hrvatskih državljana još uvijek u Ukrajini i jeste li s njima u kontaktu?

- U Ukrajini je ostalo svega nekoliko hrvatskih građana. Tjednima prije početka rata pozivali smo sve hrvatske građane da napuste Ukrajinu kako bi bili na sigurnom. Veći broj njih tako je i učinio, ali dio njih je ostao. Ponajprije iz osobnih razloga vezanih uz obitelj ili posao odnosno poziv. S njima smo u kontaktu bili i ostali.

 - Jeste li i u kojem trenutku pomišljali da se vratite iz Ukrajine u Hrvatsku? Do kada Vam formalno traje mandat i mislite li da ćete ga odraditi do kraja u Ukrajini?

- Svo ovo vrijeme nikada mi nije bilo na pameti da se vratim u Zagreb. Kao hrvatskoj veleposlanici, meni je mjesto ovdje. U Hrvatsku ću doći, ali za sada samo na odmor. A po završetku mandata ovdje u Ukrajini vratit ću se u Hrvatsku.

- Kakva je realna slika ukrajinskog rata?

- Rat u Ukrajini donio je nevjerojatnu promjenu u životu zemlje, ali i baš svakog Ukrajinca: milijune raseljenih i izbjeglih, na tisuće ubijenih civila, uništene gradove, mjesta, sela, razdvojene obitelji, uništena djetinjstva, nezasijana polja... Sve je to veliki izazov za ekonomiju, stalan izazov za politiku koja treba donositi dalekosežno ispravne odluke, za vojne stručnjake čija je zadaća s najmanjim gubicima u ljudstvu postići maksimalan učinak. A kako se prosječni građani s time nose? Oni su nevjerojatno - i s pravom! - ponosni na svoje borce i na svoje vodstvo! Oni su uvjereni, oni znaju da će pobijediti! Oni su toliko dostojanstveni da im se treba diviti! I svi žele da sve opet bude normalno - kao nekada! Svima nama njihova je želja poziv da im pomognemo da se to nekada pokuša ostvariti. 

Povezane vijesti

• OPASNO MIRIŠE NA RAT Američki vojnici poslani su u Europu, a ostvari li Rusija svoje prijetnje, bit će to veliki rat s teškim posljedicama za cijeli svijet
• Sve je manje nade da Europu čekaju mirni dani. Hrvatska mora biti posebno oprezna, jer će se KRIZA PRELITI SVE DO NAŠIH GRANICA
• ŽIVOT U TRENUTNO "NAJVRUĆOJ" ZEMLJI SVIJETA: Pazinac Denis Ivančić ispričao kako izgleda jedan sasvim "običan" dan u Ukrajini