NAJNOVIJE



POSJETILI SMO DOM DRAGANE SAPANJOŠ I ROBERTA FERENCA U NOVIGRADU

Život u prostoru u kojem se spajaju UMJETNOST, DIZAJN I ARHITEKTURA

| Autor: Tea TIDIĆ, snimio Milivoj MIJOŠEK


Prostor smo sami uredili u dva mjeseca - napravili podove, glazure na podove, izgletali zidove, stavili suhu žbuku, pofarbali, montirali kuhinju, stavili pločice…

Dizajn interijera jedan je poseban svijet koji stapa umjetnost, dizajn, način življenja, arhitekturu… sve to je povezano i jedno bez drugog ne mogu jer jedno iz drugog vuku inspiraciju. A sve to inkorporirano je u novigradskom domu Dragane Sapanjoš i Roberta Ferenca, a njihov trud je i nagrađen - naime, na natječaju Jutarnjeg lista, njihov apartman se plasirao među top deset apartmana na nivou države.

Dragana Sapanjoš je priznata umjetnica, koja, iako manje poznata u Hrvatskoj, u svijetu a posebno u Italiji uživa veliki ugled. Dvadesetak godina je živjela u Milanu, gdje je diplomirala slikarstvo te se uz svoj umjetnički rad bavila i organizacijom visokobudžetnih modnih evenata te je radila za GAMeC muzej Moderne i suvremene umjetnosti iz Bergama, izlagala je u New Yorku, Londonu… ali o tome nekom drugom prilikom. Jer, osim umjetnosti, Dragana je stručnjakinja i na području dizajna interijera, u što smo se uvjerili kad smo posjetili njihov novigradski dom.

- Kako koncipirate uređenje doma?

- Oko reprezentativnog komada namještaja – tako je primjerice došao «the kauč» i sve je trebalo izgraditi oko kauča. Imali smo prazan prostor gdje su gabariti bili zadani, a kako ta kuća ne ocrtava ni mene ni Robija, da maksimalnim snagama smo ga krenuli usklađivati i prilagođavati sebi.

- Zapravo uredili ste 300 četvornih metara kuće s vrlo malim budžetom?

- Minimalnim budžetom - toliki iznos ljudi primjerice utroše da izgrade samo sanitarni čvor u stanu. Kako sam učila kiparstvo, otprije sam bila upoznata sa svim potrebnim tehnikama, a Robi je vrhunski pomoćnik… Jedino struju i vodu su nam postavili majstori, a sve ostalo - od izolacije, gletanja zidova, postavljanja gipsanih ploča, postavljanja pločica, rasvjetu… sve smo odradili sami.

Prostor smo uredili u dva mjeseca - napravili podove, glazure na podove, izgletali zidove, stavili suhu žbuku, pofarbali, montirali kuhinju, stavili pločice… Počeli smo sredinom listopada, a za Božić smo stavili mali crni bor, prvi put u tom novom prostoru upalili grijanje, kupili jedan drugom za poklon, naravno dogovorili smo se, lijepe cipele, jer smo dva mjeseca bili maltene u trlišima, pa smo si odabrali takve poklone da se podsjetimo da bi se mogli malo civilizirati, i prvi put u tom prostoru smo si skuhali večeru.

- Ta dva mjeseca ste se samo time bavili?

- Ne, radili smo uz to i naš redovni posao, a da bi sve stigli, budili smo se svaki dan u 4 ujutro, jer je dan trajao samo do 16 sati, a kako nije bilo rasvjete, morali smo maksimalno iskoristiti dnevno svjetlo. Ciljano smo si dali takav rok, jer radovi kad se razvuku na duže vremensko razdoblje koštaju puno više. Jer iako nismo sebi plaćali rad na uređenju stana, morali smo se odreći nekih drugih stvari i odbiti potencijalne poslove kroz ta dva mjeseca.

Kad smo sve to napravili, naredne dvije godine smo radili na uređenju - isprobavali razne varijante kako određeni komadi namještaja funkcioniraju u prostoru, jer jako je teško definirati prostor u kojem je tako puno stvari i koji treba odvojiti objektima. Jer, nema ni jednog zida, a točno se razaznaje gdje je dnevni, gdje kuhinja a gdje blagovaona… Prostor treba razdvojiti a istovremeno da sve ima poveznicu.

- Kako i po kojem kriteriju ste nabavljali namještaj?

- Jako dugo smo tražili kauč - obišli smo sve domaće trgovine namještaja - i svaki put bi se vratili kući s ukrasnim jastukom, tepihom… nikako naći kauč. I tako smo dvije godine živjeli bez kauča.

A kako smo zbog posla često boravili u Udinama u tvornici Moroso - a oni su svjetski lider za proizvodnju stolica, kaučeva… s obzirom su u svjetskom rangu dizajna, cijene njihovih kaučeva su i do 16 tisuća eura… i već smo se pomirili s činjenicom da si ama baš nikad nećemo moći tako nešto priuštiti. Stvarno smo jako željeli jedan Moroso kauč i uštedjeli smo si oko 2.000 eura, što je bio budžet za kauč, ali nikako da skupimo hrabrost da pitamo Patriziu… Ona je predivna osoba, i zbog toga nam je bilo još teže pitati tako nešto – i u jednom trenutku u zafrkanciji joj kažemo: «Već dvije godine tražimo kauč, ali nakon tvojih kaučeva svi su nam ružni i neudobni» a ona mi na to kaže: «Ti si htjela kupiti neki kauč a da nije moj?? Pa naći ćemo neki kauč!» I tako nakon par mjeseci, stigao nam je kući "the" kauč - Moroso kauč. I kad je «uplovio» u naš prostor, sjeli smo preko puta kauča i oduševljeno ga promatrali i dalje ne vjerujući da je naš!

- Kuća obiluje dizajnerskim komadima namještaja. Koliko je uopće novaca potrebno da bi se tako uredio životni prostor?

- Inače jako volim «kopati» po internetu u potrazi za komadima namještaja i ostalog za uređenje stana, pa sam jednom prilikom našla kauč koji se prodavao za 80 eura – pisalo je da nije u dobrom stanju, i nije bilo više detalja, no prepoznala sam nogice tog kauča – i skužim da je to B&B Italia, jako skup kauč, i da čovjek zapravo ne zna pravu vrijednost onoga što prodaje… s dostavom sve skupa sam platila 180 eura taj kauč – a taj isti kauč, rabljen, jer ih više ne proizvode, košta na regularnom tržištu od četiri do pet tisuća eura.

Također, Patrizia Moroso nam je poklonila original lampu Phillipea Starcka s kraja osamdesetih, u spavaćoj sobi imamo police koje je izradila Patricia Urquiola, pa jedinstveni primjerak fotelje Fjord koja je izrađena samo za fotografiranje, pa nekoliko komada koje je izradio belgijski dizajner Tord Boontje – čiji rad obožavam - imamo u kući nekoliko njegovih stolica, pa luster od tefloniranog papira koji sam tada platila 30-ak eura, a sad taj isti luster košta 300 eura, jer je Boontje u međuvremenu postao jako poznat… svaki komad u našoj kući ima svoju priču, a kad dođemo doma, dočeka nas kuća puna priča, i to definitivno čini život ljepšim.

- Kako si uopće ušla u taj svijet dizajna interijera?

- Dobila sam nagradu Moroso Award for Contemporary Art, kao najbolji mladi talijanski umjetnik. Moroso izrađuju vrlo prestižan umjetnički namještaj, i naravno – imaju i svoju tvornicu. Uobičajen je postupak da umjetnik nacrta a u tvornici radnici izrade, no odmah sam im rekla da ja tako ne mogu raditi – jer ne mogu samo nacrtati, moram vidjeti kako to izgleda dok radim. Preselili smo se u Udine gdje je tvornica Morosa, i tamo smo, živjeli skoro šest mjeseci, ja i Robi kao asistent...on je kroz vrijeme postao moj glas razuma

- Živjeli ste u tvornici?

- Ne, nego u kući kod Patrizie Moroso, vlasnice tvornice Moroso! Htjeli su mi plaćati hotel za mog boravka u Udinama, no to sam kategorički odbila – draže mi je bilo da taj novac utrošim na izradu skulptura, pa sam tražila da mi u tvornici u neki kutak smjeste krevet i da tamo živim. Na to je pak Patrizia rekla da ne dolazi u obzir, i inzistirala je da nas smjesti u svojoj kući.

I svaki dan smo odlazili s njom u tvornicu na posao. Oni su meni dali na raspolaganje jedan prostor u tvornici koji tada nisu koristili. Došli bi u 8 ujutro i prije 19 sati se nije išlo doma, jedino što bi u danu imali sat vremena pauze za ručak, tako da smo radili 10 sati svaki dan. I tako smo šest mjeseci bili tamo, i nakon jedno tri mjeseca što sam bila u Udinama, te sam se vraćala u Novigrad jer mi je zbog prijevoza bilo manje komplicirano nego ići u Milano, ispalo je da tri mjeseca nisam bila u Milanu. Promijenio mi se tempo života, zrak i hrana su drukčiji, ljudi, razgovori… i u jednom trenutku vratim se u Milano, kao idem doma… uopće mi nije imalo smisla – došla sam tamo, zrak smrdi, svi jure, svi su superfejk, za svaki dan su odjeveni bolje nego kad se mi sredimo za na svadbu, pa mi je otac bio jako bolestan… I u jednom trenutku sam se zapitala - s obzirom na sve, zašto sam ja još uvijek u Milanu? I u mjesec dana sam spakirala 20 godina života u Milanu, ukrcala sve u kamion i došla kući u Novigrad.

- Kako izgleda kuća Patrizie Moroso?

- Ta kuća je izgrađena na ogromnoj parceli usred grada doslovno usred šume – znači, ona je kupila parcelu, te je iskrčeno stabala i raslinja točno onoliko koliko je trebalo da se u taj prostor smjesti kuća, a sve drugo ostalo je netaknuto. Kuća je ogromna – oko 700 četvornih metara na dva kata, s ravnim krovom, a fasada je prekrivena drvom koje izgleda poput tikovine. Projekt je radila Patricia Urquiola, ona je «The Queen» dizajna, koja radi i za Moroso.

Živjeti u toj kući znači biti u centru grada, ali istovremeno i biti u šumi gdje kad se probudiš ispred prozora ti na stablu skakuću vjeverice – i to u centru Udina. Ljepota svega je što kod izgradnje kuće nije zaboravljen kontekst – tako se ulazi kroz ogroman crveni portun ruralnog stila, a ona je htjela crnu kuću s crvenim okvirima prozora. Unutra su smještena četiri dnevna boravka, koji se stalno mijenjaju jer joj je kuća ujedno i showroom za proizvode Moroso.

Patrizijin muž Salam je Afrikanac, tako da su i ti elementi inkorporirani u uređenje, poput mozaika tipičnog u atrijima afričkih kuća, a iako je sve jako stilski i dizajnerski uređeno, kuća nije sterilna, vidi se da u njoj netko živi, a sve odražava osobnost nje i njega.

U kući imaju i hamam (tursku saunu), sav u brušenom staklu s brušenim uzorkom ljubičastih latica, koji prema vani ima ogromnu staklenu stijenu s pogledom na šumu.

Posebno fascinantan mi je bazen – u koji se ulazi iz hamama prolazom obloženim crnim mozaikom. Bazen zahvaća podrum, prizemlje, prvi kat i na vrhu je krovni staklarnik koji obasjava tih devet četvornih metara bazena koji je u potpunosti obložen crnim bisazza mozaikom, najpoznatijim i najcjenjenjijim mozaikom, u kojem su, također u tehnici mozaika izrađeni bijeli lopoči. Tako da je prostor u kojem je smješten bazen visok fascinantnih devet metara!

Patrizia ima kući visine šest, sedam metara, kroz rupu koju je pustila od prizemlja kroz prvi kat, samo da bi objesila taj luster koji je Boontje napravio za nju od crne afganistanske svile. Meni je ta njena crta predivna, mjenja svoj prostor, kako bi ugostila i adekvatno smjestila, njoj namjenjen dar. Zatim ima jednu fascinantnu policu za knjige od desetak metara izrađenu od korijana, kompozitnog materijala od smole koji kad se izlije ima čvrstoću kamena, ali nije toliko težak, može mu se dati forma koja se želi, i ne uvija se. A jako sam sretna što je Patrizia u svom domu, koji je stvarno fascinantan, smjestila i jednu moju skulpturu. Naravno, i danas radim projekte i surađujem s tvrtkom Moroso.

- Prošle godine vaš je apartman izabran među deset top apartmana u Hrvatskoj?

- Iskreno, nisam ni znala da je natječaj u tijeku, no nagovorila me moja susjeda Vesna da se prijavim. Nisam se nadala da ćemo uopće proći u uži izbor, no - stigla nam obavijest da smo ušli u finale deset najboljih apartmana u Hrvatskoj. Iz Istre, među top deset je još jedan apartman iz Vrsara.

Najveće priznanje nam je kad turisti dođu i oduševe se izgledom apartmana, često nam kažu da «izgleda bolje nego na fotografijama», a desilo nam se nekoliko puta da su ljudi odabrali destinaciju ljetovanja zbog apartmana a ne zbog grada – tako da su, makar im to nije bilo ciljano odredište – našli se u Novigradu. Apartmane iznajmljujemo posljednje četiri godine, i zadovoljstvo nam je što smo dobili već sedam puta priznanje «Super Host» koje se dodjeljuje dva puta godišnje. Naravno, tu nije u pitanju samo uređenje interijera, već se jako trudimo da lijepo dočekamo goste, napravili smo knjižice gdje smo im napisali primjerice radno vrijeme trgovina preko ljeta, unutra im je i mali gradski vodič gdje što mogu kupiti, koji su tipični istarski proizvodi, radno vrijeme trgovina, gdje je apoteka, pa informacije o povijesti grada, kulturnim zbivanjima i svim ostalim sadržajima što nekog mogu zanimati kad posjećuje neki grad.

Također, nudimo im i usluge poput toga da im nazovemo cvjećarnu i naručimo im buket ili pak u slastičarni tortu – to nama ne košta ništa, a njima je jako komplicirano. A sve te sitnice čine da se osjećaš dobrodošlo.

- Čime ste se vodili kod uređenja apartmana i cijele organizacije?

- Puno putujemo zbog mog posla, i vidjeli smo svašta – stoga smo odlučili da ćemo napraviti apartmane onakve kakve bi mi voljeli naći – znači da ima fen, čaše za vino, led, voda… To su male stvari koje ti jako znače kad si na godišnjem odmoru, i ljudi to zapamte i cijene.

Bezvremenski interijeri vs. Instagram generacija

- Mi smo instagram generacija, a poanta je da se daš u ruke nekome da ti napravi nešto bezvremensko. Mi imamo isto uređen dnevni boravak već pet godina, a on istovremeno – nema ni dana. A Instagram generacija stvara prostore koji su za godinu dana nula, jako trendovski i potrošački. Iza svega toga stoji cijela industrija koja ima svoje zakone – treba shvatiti odakle trend potječe da bi shvatili koliko će trajati, a i sam stil objekta koliko će biti bezvremenski ili će pak kroz određeni broj godina ostariti, koliko je vezan uz neki trend, koliko ćeš godina moći imati taj prostor bez da ga mijenjaš… Tim principom smo se vodili i kod uređenja naše kuće, i kad je jednom sve sjelo na svoje mjesto, činjenica je da ništa, po pitanju uređenja prostora, ne treba mijenjati. Sama baza uređenja nije trendy, već uvijek se vodim svevremenskim izgledom, tako da ako se želi osvježiti prostor, dovoljno je dodati neki detalj…

Koliko često se mijenjaju trendovi u uređenju interijera?

- Svakih šest mjeseci se izbacuju novi trendovi u uređenju interijera. A bezvremenski komadi uvijek su u trendu i dobro funkcioniraju u bilo kojem kontekstu, a ono što je jako važno - uvijek je stvar proporcija – pravi dizajnerski komadi koji su napravljeni prije 60 godina i dalje odlično funkcioniraju. Jedna od najčešćih grešaka je kad ljudi kupe ogroman kauč za mali prostor, to nikad neće dobro izgledati. Kad su kauč ili stol nacrtani s točnim odnosom površina, to ne poznaje ograničenje trenda ni vremena. Uvijek je stvar proporcija, i u maloj i u velikoj skali. Jer ako su proporcije krive, već u startu je ružno. Jer ti objekti nisu kao ljudi – jer, primjerice neproporcionalan čovjek kad počne pričati može biti predivan. No predmeti ne pričaju, imaju samo proporcije za ispoljiti sebe. I udobnost, ali primarno proporcije.

Low cost namještaj loš je za ekologiju

- Low cost namještaj nije loš – jer primjerica, Ikea je zaslužna što je približila dizajn svakome, u smislu da si ga svatko može priuštiti. Mnogi gledaju na to kao jeftiniji namještaj, međutim, Ikea to i je i nije. Ne rađa s tom idejom.

Često ljudi nisu spremni izdvojiti toliki novac primjerice za kauč – ali, sjetimo se samo naših roditelja, koji su dizali kredit za kupnju kauča, a taj je kauč trajao dvadesetak godina. Tako da je omjer cijena jednak kao tada – jer ako se za kauč izdvoji deset tisuća eura, on će isto toliko trajati. Cijena dobrog proizvoda je ostala ista. Problem je u količini nekvalitetnih proizvoda koji su zasitili tržište.

S druge strane, ekolozi toliko zabranjuju plastičnu vrećicu ili slamku – a istovremeno taj low cost namještaj je doveo do toga da kraće traje i da bacanjem istog stvaramo još više smeća. Dizajn je i odgovornost prema kupcu, a cijene se nisu povisile, nego su se naši kriteriji drastično snizili.


Podijeli: Facebook Twiter




Više iz rubrike

Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of
Webcams provided by webcams.travel add a webcam