Obrt za opušteno hranjenje otvara vrata svima koji žele osvijestiti svoj stav prema hrani. Koncept intuitivnog hranjenja u Sjedinjenim Američkim Državama postoji već četvrt stoljeća, ali na ovim prostorima priču je pokrenula Vedrana Fontana Mikulić, magistrica nutricionizma i certificirana savjetnica za intuitivno hranjenje koja je online program tečaja prošla s dvije američke nutricionistice koje su pokrenule cijelu priču prije 25 godina.

- Prva sam osoba na Balkanu koja je taj koncept pokrenula na ovim prostorima, vidim da je još jedna kolegica krenula s tim u Sloveniji, u Italiji postoje dvije. Ima ih u Velikoj Britaniji i sad se to pomalo pokreće, navodi Vedrana.

- Radila sam na mjestima gdje sam prošla cijeli zdravstveni sustav, što rijetko koji nutricionist ima priliku. Kako sam završila na porodiljnom, tu se promijenilo dosta stvari, pa i moja perspektiva. U ranijem periodu, u susretu s klijentima, cijeli fokus je bio uglavnom na mršavljenju. Ljudi dolaze kod nutricionista i zbog zdravstvenih razloga, ali mršavljenje je najveći razlog. Klasični, standardni nutricionizam jednostavno nije davao neke dugoročno željene rezultate. Htjela sam da neke stvari profunkcioniraju drugačije, jer sam susretala klijente koji su se žalili da nisu uspjeli ili nešto dovoljno dobro napravili. To, porodiljni i želja za promjenom doveli su me do ovoga, govori Vedrana i dodaje da je glavni koncept ove prehrane povratak sebi.

Do intuitivnog hranjenja, ističe, dolazi se korak po korak. Navodi da se klasični nutricionizam bazira na kontroli i restrikciji hrane prema mršavljenju, a intuitivno hranjenje podrazumijeva obrnut put.

- Postoji deset principa tog puta, ali priča ide od analize okoline i kako je uopće došlo do nečijeg današnjeg načina prehrane. Istražujemo što se događalo tijekom djetinjstva, kako su roditelji pričali o hrani i tijelu, naravno, ako je osoba spremna o tome razgovarati. Nakon toga idemo sagledati što se sve događa u našoj okolini i kako to utječe na naš um, misli i uvjerenja, pa i emocije, a zatim tijelo i osluškivanje signala gladi i sitosti, što je najvažnije, objašnjava Vedrana.

Kaže da se sve promatra kroz iskustvo. "Ljudi moraju istražiti i probati opcije da bi vidjeli kako će se osjećati i kako će im tijelo reagirati. Ne postoji 'moraš' jer svatko zna za sebe što mu je najbolje. Ja mogu pretpostaviti što je za nekoga dobro, ali osoba mora vidjeti kako se osjeća nakon što nešto pokuša. Idemo u smjeru istraživanja da bismo došli do nutritivnog dijela. Polako, ali dođe se do toga što i kako jesti", govori Vedrana i navodi da ljudi pokazuju i otpor, iako joj je ovo zanimljiviji, ali i izazovniji način rada. Cijelu prošlu godinu je bila na individualnoj edukaciji kod psihoterapeutkinje i stekla bolji uvid o povezanosti psihologije i prehrane.

- Klijentice su dosta upoznate s intuitivnim hranjenjem, jer prate na društvenim mrežama i neki koraci se mogu proći brže, ali neke stvari ipak zahtijevaju cjeloživotni posao. Ono do čega se dolazi je ne savršeno intuitivno hranjenje, nego osvješćivanje i reagiranje kroz hranu. Kroz život se događaju mnoge stvari; život se mijenja, mi smo različito raspoloženi, netko ima više energije, netko češće kuha, gledamo na hranu različito. S hranom se krene, ali nastavlja se s nekim drugim razlozima zašto netko jede tako kako jede, govori Vedrana.

Period za prolaženje programa intuitivnog hranjenja nije vremenski ograničen i individualan je. "Postoji upitnik koji se ispunjava da dobijemo uvid što je određenoj osobi problematično, želi li u to krenuti i kako je povezana s hranom. Imam pakete od četiri savjetovanja. Ljudi dođu sa željom za promjenom, ali i s različitim emocijama. Nije zdravo biti opsjednut hranom i onaj tko jede zdravo nije superiorniji od drugih. Mislim da svi jednako vrijedimo neovisno o tome kako izgledamo i što jedemo. Postoje osobe koje je strah jesti na poslu, a zapravo je hrana intimna stvar. Shvatljivo je ako dođeš stručnjaku po savjet za prehranu, ali da ti netko drugi dođe i gleda u tanjur i komentira hranu, to je neprihvatljivo", navodi Vedrana i prisjeća se da je i kao trudnica na svojoj koži doživljavala forsiranje i nametanje nekih standarda u prehrani.

- Nakon što rodiš, od tebe se očekuje da ćeš se u roku od mjesec dana vratiti na idealno stanje. Slike u medijima su prestrašne i radi se taj pritisak oko izgleda, a istovremeno se premalo govori o emocionalnim raspadima koji se događaju. Ne prikazuje se realna slika i sve se to prenosi na djecu. Kad se govori o tome što će dijete jesti prvih šest mjeseci života, većina ljudi forsira ekološke proizvode. Daleko od toga da to nije dobro, ali nemamo svi iste uvjete, ni financijske ni životne. Ponekad je bolje kupiti bilo kakvo povrće, nego ga uopće ne kupiti. Još kad se nakon toga krene sa zabranama djetetu, već tad se stvaraju posljedice koje će se pojaviti za 10-15 godina, a koje će se odraziti na mladu generaciju koja će biti pod pritiskom što i kada moraju jesti. Djeci, kao i sebi, moramo vjerovati. Netko će koji put pojesti cijelu čokoladu, a koji put neće, jer mu je sve dostupno. Ali, ako krenemo sa zabranama, tek tada će se stvoriti želja za zabranjenim, tvrdi Vedrana.

Potvrđuje da ljudi često percipiraju hranu kao neprijatelja i bore se sami sa sobom. "S druge strane, hrana je distrakcija od nekih drugih stvari koje nas muče. Tako neki ulaze u neku novu dijetu jer znaju što ih čeka i to im je siguran put, radije nego da se bave problemima. Uvijek kada netko krene s nekom novom dijetom, radi se o trenutku koji ih u životu muči. Žene često započinju rečenice s "kad budem smršavila, onda ću…", a do tada gaje možda i strahove prema nečemu što bi mogle učiniti. Fokus na izgledu je ogroman. A kod nas je fokus na tome što se sve i zašto događa kad uzmeš hranu, dok ona dođe do usta", priča Vedrana koja klijenticama daje vjetar u leđa da smiju uživati u hrani bez osjećaja krivnje.

- Ljude često prati osjećaj krivnje, ali potrebno je zapitati se kakvu ja to prehranu uspoređujem sa svojom prehranom. Što to ja želim postići ako osjećam krivnju? Trebamo preuzeti odgovornost za ono što jedemo, kakva god nam prehrana bila. Ako mi se jede čokolada i pojedem je cijelu, to je u redu, jer ja sam odrasla osoba i imam je pravo pojesti, a krivnja je stav malog djeteta ako nešto loše radi. Tu postoji i taj dio djeteta u nama koji se javi i pomislimo što bi mi mama rekla na to, i to je taj osjećaj, ali uvijek postoji to dijete u nama, samo ga moramo znati utješiti, govori Vedrana.

Kaže da se ljudi u praksi često tješe hranom, ali još češće se događa kombinacija utjehe i nedostatka vremena. Navodi da jedan obrok u prosjeku traje sedam minuta, premda ljudi navode da nemaju vremena, ali često su i pregladnjeli, premoreni i rijetko kada se tu događa samo emocionalno prejedanje.

- Ljudi dođu kući nakon posla, napokon sjednu na miru i opuste se, pa onda konačno "čuju" i signale tijela. Bilo bi idealno jesti u razmaku od dva do četiri sata, jer ako smo stalno u stanju "jedem - ne jedem", teško je osluškivati signale gladi i sitosti. Reakcije su tu cijelo vrijeme, ali mi ih ne čujemo, jer smo fokusirani na nešto drugo, sve dok se ne opustimo, ili nam neka hrana ne zamiriše pa se tijelo "probudi". Naš mozak, misli, uvjerenja, pravila o hrani koja vučemo iz djetinjstva poput onoga da moramo pojesti sve što je na tanjuru, sve je to nešto na čemu trebamo raditi. Svatko je zapravo na nekoj svojoj dijeti, jer živi po skupu nekakvih svojih pravila o prehrani. Potrebno je osobu opustiti da se kroz hranu osjeća bolje. Najvažniji je dio, osim ako ne postoji nekakva zdravstvena, religijska ili moralna uvjerenja oko toga, da se jede sve, bez ograničenja, pa čak da se mijenja i onaj uvriježeni dio oko umjerenosti, kaže naša sugovornica.

Navodi da su naše reakcije na bilo koju restrikciju, pa i u hrani, krivnja ili inat. "Važno je osvijestiti brigu o sebi i, recimo, pojesti pola burgera jer mi cijeli napravi loše, a ne ići iz perspektive da ću ga pojesti pola jer ne smijem više od toga. Velika je razlika kad sami sebi šaljemo takvu poruku: 'ne smijem to' ili 'ne želim to, ne treba mi tako nešto'".

Potrebno je, kaže Vedrana, suosjećati sa sobom, odnosno povećati samopoštovanje u emotivnom smislu. "Cijeli svijet funkcionira crno-bijelo, a intuitivno hranjenje je jedna siva zona koja sve treba dovesti u ravnotežu kroz brigu o sebi i slušanje samoga sebe; kroz iskustva iz prošlosti i razmišljanja o budućnosti uživati u sadašnjem trenutku."

Što se tiče roditeljskog utjecaja na djecu na temu prehrane, potrebna je, govori Vedrana, podjela odgovornosti.

- Roditelj je odgovoran za to što će ponuditi djetetu, jer mi smo bez obzira na dob, odgovorni za to što ćemo skuhati i u koje vrijeme, da se držimo rasporeda i ne dopustimo da djeca pregladne i posegnu za bilo čime. Od trenutka kada je hrana na stolu, dijete je odgovorno što će od ponuđenog pojesti, koliko i hoće li uopće pojesti, pogotovo kad se radi o mlađoj dobi. Važno je ne pričati za stolom o tome što je zdravo nego se bazirati na kulturi jedenja "sjedni i jedi", način kako ćemo jesti, da se dignemo od stola tek kad su nam usta prazna i razgovor o tome kakvu hrana ima teksturu, okus, je li topla, hladna… sve ono što osjetimo. Važno je, ako dijete neku hranu ne voli, zamoliti ga da doda zdjelu pa ga na neki način približiti. U teoriji je potrebno od 20 do 40 puta biti izložen nekoj hrani da je prihvatimo, a u praksi treba i puno više. I biti vlastiti primjer, zaključuje Vedrana.

Povezane vijesti

• Reflektori fontane na Danteovom trgu u šest boja
• Rovinjska GRADSKA FONTANA Svjetlila je tek jedno ljeto i ugasila se
• London ponovno uvodi fontane s pitkom vodom