Taman dok se vode rasprave dostiže li Srbija doista Hrvatsku po BDP-u ili je to samo još jedna mudrolija Aleksandra Vučića, ekipa Glasa Istre kratko je boravila u Beogradu i provjerila je li to istina ili nije.

I ako se može suditi po vizuri grada koji naočigled raste, prije svega u visinu, pa čak nije pretjerano reći da neki neboderi podsjećaju na New York, onda Srbija Hrvatsku ne dostiže, nego ju je odavno pretekla.

Ako ćemo suditi pak po autocestama i okolnim putevima koji se na nju nadovezuju, onda je Hrvatska od Srbije udaljena kao Jupiter od Zemlje. Međutim, ceste i zgrade nisu tema ovog teksta.

Ako ćemo suditi po cijenama, onda je primjetno da to više nije razlika kakva je nekad bila, ali još uvijek postoji. Komad pizze u kvartovskoj pekarnici nedaleko legendarne zgrade BIGZ-a, koja je danas pretvorena u beogradski Rojc i u njoj se okupljaju alternativni kreativci, košta 10-ak kuna, a u kiosku nedaleko bočica vode može se kupiti za četiri. Autocesta od Novog Sada do Beograda, koji su udaljeni otprilike koliko i Pula i Rijeka, stoji samo 16 kuna, što je gotovo pet puta manje nego Ipsilon za istu udaljenost, tako da ispada da se u Srbiji najviše isplati vozikati. Ali, ni cijene nisu tema ovog teksta.

Tema ovog teksta je klub Lafayette na obali Save, vrlo, vrlo živi pokazatelj da bi Srbija lako mogla dostići i prestići Hrvatsku, jer se u tom prostoru osjete zanos i energija kakvi teško dolaze iz vedra neba i kako je povijest pokazala, obično prate ekonomski uzlet neke zemlje.

Ako se netko pita u kojem smjeru će ići industrija noćne zabave u budućnosti, možda bi odgovor mogao biti da će ići u - prošlost. Jer čini se da je konačno netko shvatio da gužvanje u malom, tamnom i po svim parametrima bezveznom prostoru, uz turboglasnu glazbu koja pršti iz zvučnika i čekanje pola sata na 0,25 pivo od 30 kuna, mašući sa šanka rukama kao luđak, baš i nije neko zadovoljstvo.

Posljednjih godina hit su postale televizijske serije s tematikom iz 20-ih godina prošlog stoljeća, poput "Boardwalk Empirea", "Peaky Blindersa" i "Babylon Berlina", koje savršeno opisuju to doba ludih dvadesetih (roaring twenties), prije svega impresivnim scenama iz velikih klubova u kojima je sve obrnuto nego danas. Ljudi sjede, jedu i piju kao ljudi uz živi program, odnosno kabaret, kao da su u kazalištu. Ali ne onom tradicionalnom, pomalo dosadnom i kruto ozbiljnom, nego divljem, neobuzdanom, neodoljivo seksi kazalištu.

Srbija odnosno glumački i producentski velemajstor Dragan Bjelogrlić izbacili su nekako istovremeno seriju "Senke nad Balkanom" koja se odvija u Kraljevini Jugoslaviji u 20-im godinama prošlog stoljeća i opet je jedno od glavnih mjesta radnje raskošni kabaret. I kada sve to gleda, čovjek se ne može ne zapitati zašto su ljudi prije točno 100 godina bili pametniji nego danas? Ili možda nisu? Taman negdje na vrhuncu popularnosti "Senki nad Balkanom", krajem 2019. godine, u Beogradu je otvoren klub koji danas nudi, možemo to reći bez ikakvog ustručavanja i dileme, najbolju zabavu na Balkanu, a vjerojatno i mnogo šire.

Lafayette nije smješten, kako će neki možda pomisliti, na nekom od riječnih splavova, iako jest blizu Save i Dunava. Splavovi su, naime, još tamo od 80-ih pa nadalje, bili i ostali najpoznatiji beogradski turistički proizvod, pa možda i najpoznatiji proizvod uopće.

Jer nema tko nije gledao Srećka Šojića kako u svojim legendarnim odijelima i cipelama uz narodnu glazbu i prekrasne pjevačice cupka između stolova u restoranu na plovilu uz obalu rijeke. Tamo nakon rata u Hrvatskoj je postala gotovo pa stvar prestiža otići u Beograd, pohvaliti se da si bio tamo kod njih i ispričati društvu s posla i iz ulice anegdotu o tome kako Srbi zapravo nisu loši i uopće nisu reagirali kada su čuli da si Hrvat. Pritom je glavni place to go bio upravo jedan od splavova, i eventualno neka diskoteka u centru.

Za razliku od Zagreba kojem je rijeka koja protječe kroz njega gotovo pa smetnja, jer je svako toliko treba prijeći, a nema nikakvih sadržaja, Beograd sa svojim rijekama živi u toliko sretnom suživotu da su one gotovo pa sinonim za grad koji bez njih sigurno ne bi bio ni približno to što jest. A prije svega, ono što Beograd jest je metropola zabave. Nedaleko ušća Save u Dunav, ispod Kalemegdana, nalazilo se staro napušteno skladište poznato kao Beton hala, koje je danas vjerojatno najživlja zgrada u Europi. Tamo se smjestilo desetak restorana i klubova u kojima noćni život podsjeća na zlatne dvadesete, a najveći i najimpresivniji je Lafayette Cuisine Cabaret Club.

Već od ulaza je jasno da to nije svakidašnje mjesto. Prolazi se kroz žarkocrveni tunel pa stepenicama penje u galeriju na kojoj su s jedne strane smješteni najatraktivniji stolovi s izravnim pogledom na binu, a s druge jedinstveno osmišljen koncept toaleta. Desetak muško-ženskih WC-a jedan do drugog, u koje se ulazi po principu "tko prvi pronađe prazan", i zajednički hodnik u kojem se peru ruke i u kojem nikad ne nedostaje tekućeg sapuna i papira za brisanje ruku, iako su unutra stotine ljudi. I svi su beskrajno pristojni i učtivi, nikakvog problema ni incidenta nema ni na dalekom vidiku, što je još jedna zanimljiva priča o sasvim drugačijoj Srbiji od one koju mi iz Hrvatske ponekad zamišljamo.

Spuštanjem s galerije ulazi se u golemi prostor koji je uređen taman negdje na granici kiča i otmjenosti, s desecima stolova u nepreglednoj sali i konobarima s tregerima koji, kako će se pokazati, sudjeluju i u programu kabareta. To su najluđi dijelovi večeri, jer kad se konobarska ekipa i kuhari popnu na šank i stolove, zapale baklje i počnu mahati zastavama različitih zemalja, doslovno više nitko ne sjedi. Ni stariji ljudi, jer jedna od specifičnosti ovakvih oblika zabave jest da nisu namijenjene samo za tinejdžere, ni Iva Todorić, koju smo ove lude večeri vidjeli u Lafayetteu.

Iva Todorić u Lafayettu

I dok DJ udara ritam večeri i čeka se kabaret, ne preostaje vam ništa drugo nego da brojite lustere kojih ima više od stotinu i čudite se kako kod nas nema ništa slično. I onda kabaret počne, a vi se prebacite u doba Tommyja Shelbyja, Andre Tanasijevića ili Nuckyja Thompsona i samo nemoćno pratite kako na pitanje "hoćete li još jednu" usta sama odgovaraju "da". A program kabareta? Program kabareta je ludo brz. U tri sata, između 22 i 1 u noći, izvedeno je 30-ak točaka od kojih su manje-više sve bile impresivne, a izvodi ih uigrana mlada ekipa s tolikom dozom seksipila da on probija zidove Beton hale i pršti preko Brankovog mosta i Beograda na vodi dalje u beskraj, sve uz kombinaciju moderne techno glazbe, čuvenih rock hitova i drugih poznatih nota koje drmaju iz zvučnika dok se prebire po odresku i pireu s tartufima i pije francusko vino i Moet. Nije loše? Nije. Roaring twenties u Beogradu su opet počele. Zagrebe, što čekaš?

Povezane vijesti

• Advent u Zagrebu najbolji u Europi!
• ŠEF HRVATSKE KRIM POLICIJE O NESTANKU MATEJA PERIŠA: Snimka u Savi je autentična. Srpska policija radi sve što može, na najvišem nivou
• Državno odvjetništvo podiglo optužnicu protiv jednog od najopasnijih ljudi s područja bivše Jugoslavije. PRVO ĆE MU SE SUDITI U PULI