Denis Makin, frontman grupe Vervet (Neven JURJAK)
Album "Dok plačeš i smiješ se" snimali smo u novigradskoj kino dvorani. U tom smo prostoru počeli vježbati, glazbeno odrastali, tu su pjesme rođene i rađene. Noći smo provodili svirajući ili igrajući stolni tenis. Tamo su se dešavala razna lijepa kasnonoćna druženja. Svi su znali reći - da ako nas nema negdje po gradu - "u kinu su", a tamo smo stvarali svoj film, kaže Denis Makin
Iako je poznatiji po turizmu, Novigrad ima itekako dobro znanu skupinu glazbenika koji s velikim entuzijazmom stvaraju i sviraju blues i rock glazbu. Pravi spiritus movens novigradske blues rock scene jest gitarist, pjevač, tekstopisac i skladatelj Denis Makin, koji je ujedno i frontman grupe Vervet, kao i još brojnih glazbenih i drugih projekata. Nedavno je objavljen debitantski album grupe Vervet "Dok plačeš i smiješ se", s 11 pjesama na hrvatskom jeziku skladanih u blues rock maniri, no, kako kažu, grupa se ne drži čvrsto žanrovskih okosnica, već po nahođenju stvara vlastiti glazbeni izričaj. Više o albumu, planovima, projektima i još koječemu razgovarali smo s Denisom Makinom.
- Grupa Vervet osnovana je 2002., a na punoljetnost grupe, 18 godina kasnije, izlazi album prvijenac "Dok plačeš i smiješ se" s autorskim pjesmama. Kako je izgledao taj, 18-godišnji, glazbeni put?
- Kao i većina bendova krenuli smo kao cover band. Svirali smo obrade pjesama Jimija Hendrixa i Stevieja Ray Vaughana u klasičnoj postavi rock tria, i jako nam je dobro to išlo pa su nam se i zaredale svirke po Hrvatskoj i Europi. Svirali smo iz čiste želje za svirkom, onako mladenački, energično i bez puno filozofije.
Pjesme nismo "skidali" po originalu, uvijek smo bili nekako svoji, i nikada ne bi pjesmu dva puta isto odsvirali, tako da nam uz taj pristup nikada nije bilo dosadno, i osjećali smo kao da su te pjesme naše.
Postava se kroz godine mijenjala. U maloj sredini u kojoj smo odrasli, nema previše glazbenika koji se mogu posvetiti isključivo glazbi, tako da su članovi grupe odlazili i povremeno se vraćali u bend, upravo radi nemogućnosti da se u potpunosti posvete glazbi.
U bendu smo konstantno bili Leo Anđelković na bubnjevima i ja na gitari i vokalu, a na basu su se izmjenjivali Davor Luk-Luki, Davor Hačić-Hutch, Petar Dobrović-Pero, Boštjan Šepić-Bobo...
- U kojem razdoblju su nastajale autorske pjesme?
- Negdje oko 2007. godine počeo sam pisati autorske pjesme na hrvatskom i na engleskom jeziku, a ozbiljnije negdje 2014. Tada sam okupio novu postavu: Tea Tidić na basu, Dušan Prosen na hammond orguljama i Marco Mattietti na bubnjevima.
Odmah smo počeli raditi na aranžmanima i nastao je album "Dok plačeš i smiješ se", koji nije izdan do ove godine zbog raznih situacija, a snimljen je i prvi put predstavljen u travnju 2017. godine u novigradskoj kino dvorani. Taj mi je period bio toliko inspirativan i kreativan da sam po završetku snimanja albuma "Dok plačeš i smiješ se" napisao još jedan album.
- Što je nit vodilja, odnosno inspiracija u stvaranju pjesama? Je li lakše pisati na hrvatskom jeziku?
- Inspiracija sigurno ne dolazi sama od sebe. Puno je tu razmišljanja, čitanja, slušanja, sviranja, gledanja na život. Bol, smijeh, plač, iskustva, emocije, druženja, okruženje... sve to utječe na inspiraciju, ukratko, možemo reći da je sve navedeno inspirativna hrana pojedinca.
Osobno sam najviše pjesama napisao u trenucima prije tuširanja. Ne znam, valjda imam fetiš na kade, 'ko će ga znati… hahah... A što se tiče jezika na kojem pišem pjesme, materinji je materinji, misli nam se u glavi pojavljuju na jeziku uz kojeg smo odrastali.
- Album je snimljen na zanimljivoj lokaciji.
- Album smo snimali u novigradskoj kino dvorani. U tom smo prostoru počeli vježbati, glazbeno odrastali, tu su pjesme rođene i rađene. Noći smo provodili svirajući ili igrajući stolni tenis. Tamo su se događala razna lijepa kasnonoćna druženja. Svi su znali reći da ako nas nema negdje po gradu - "u kinu su", i da sigurno ne gledamo film, stvarali smo svoj film. Tamo su redovito dolazili ljudi svih generacija, tako da nam je prirodan odabir bio da snimimo album u kinu. Tamo smo dobili taj zvuk, zvuk uz kojeg smo odrastali, zvuk našeg kina.
Snimatelj je bio Leo Anđelković koji je ujedno odradio tehnički dio i produkciju uz moju malenkost. U samom snimanju pomagali su nam Davor Luk, Davor Hačić, a perkusije su snimane u tršćanskom studiju Alessandra Perose.
- I spot za pjesmu "Dobar dan" je sniman na istoj lokaciji?
- Da, tu smo snimili spot i ciklus ovjekovječili koncertom/promocijom albuma u prepunoj kino dvorani. Spot je režirala i montirala novigradska svjetski priznata umjetnica Dragana Sapanjoš, fotograf je bio Manuel Paljuh, snimatelj Danilo Caković Caki, a glavnu ulogu imao je legendarni novigradski konobar Željko Filipović, onako kako bi se reklo "konobar iz stare škole jugoslavenskog ugostiteljstva", onaj pravi. Dragana je izradila i cover albuma, a i osmislila scenografiju za koncertnu promociju.
- Brojni su i gosti na albumu. Kako je došlo do tih suradnji?
- Dugo sviram i svakakve sam glazbenike na tom putu susreo. Uz to trinaest godina radio sam novigradski festival "Parkfest" i pet godina "Bluespring". Tamo sam upoznao dosta dobrih ljudi i glazbenika, tako da je do suradnji došlo vrlo spontano na obostrano zadovoljstvo. Prvenstveno radim s dobrim ljudima, jer mi je okruženje jako bitno, pogotovo u stvaranju i suradnji.
Primjerice, ostao sam prijatelj s nekolicinom "ratnih drugova" još iz vremena kada sam pohađao tečaj u Grožnjanu koji je vodio pokojni Boško Petrović, lijepa su to bila vremena. Prošli smo tamo puno toga, pa su neizbježno i prijateljstva dugotrajno ostala. Radi se o ozbiljno dobrim glazbenicima koji sviraju u raznim bendovima, članovi su Big benda HRT-a i drugih sastava, a to su Zvonimir Bajević na trubi koji je pisao aranžmane za brass sekciju, zatim Luka Žužić na trombonu i Mario Bočić na saksofonu... Oni nam se pridružuju na većim koncertima. Zajedno smo svirali na Sea Star Festivalu, a tamo smo pozornicu dijelili s Urban & 4, Dubiozom kolektiv i s legendarnim britancima The Prodigy. Na tom su koncertu s nama nastupili i Leo Anđelković na gitari i novigradska pjevačica Majda Šušelj -Tara na pratećem vokalu.
U pjesmi "Sloboda" gostovali su Peter Lovšin i Davorin Bogović, Zoran Čalić je svirao u pjesmi "Potrebe", Leo Anđelković je pjevao prateće vokale i svirao solo na gitari u pjesmi "Uspomene", Davor Hačić-Hutch sudjelovao je u pjesmi "Prazne riječi".
Još je suradnika na albumu - to su bubnjar Željko Kmet na "Svatko ima svoj dan", kontrabasist Predrag Stojćević-Peđa na "Prazne riječi", violinistica Lucija Stanojević i violončelistica Mirella na pjesmi "Izgubljene duše vremena", zbor osnovne škole Rivarella' iz Novigrada u pjesmama "Uspomene" / "Svijet u našim bojama". Davor Luk pjevao je prateće vokale u raznim pjesmama, a tu su i Sandi Čakalo, Danijel Makin, Mladen Kiki Krt, Stelio Pauletić-Paul, Davor Hačić i nažalost pokojni gitarist Franko Puhalj pjevali su prateće vokale na "Izgubljene duše vremena".
- Koja je najosobnija pjesma na albumu?
- Iskreno, to ne mogu reći jer sve su duboke i osobne, osim pjesme "Ljepoto" čiji je tekst u potpunosti izmišljen. Ali kao favorite izdvojio bih "Svatko ima svoj dan" i "Svijet u našim bojama", a posebno pjesmu "Potrebe" koja ima meku, "chill" atmosferu, zarazan zvižduk kao temu, dubok tekst, refren koji otvara misli i odličnu solo i slide gitaru koju je odsvirao Zoran Čalić, bivši gitarist Majki koji je svojevremeno na najbolji mogući način ovjekovječio tekstove i najbolje pjesme Gorana Bareta. Baj d'vej, odličan gitarist i dobar prijatelj.
- Vervet se naziva novigradski, no zapravo je međunarodni band.
- Novigradski je zbog toga što smo iz početka u bendu bili svi iz Novigrada, tako da je normalno da je ljudima tako i ostalo zapisano u mislima. Imao sam potrebu za velikom promjenom u bendu pa sam se odlučio za krasne glazbenike i dobre ljude iz raznih krajeva i država, koji će pridonijeti novom identitetu Verveta. Nisam pogriješio, jer na probama i na bini djelujemo kao jedno biće, i to je super.
Radi se o nadarenim glazbenicima koji su svoj život predali glazbi, a u isto vrijeme uspješno odrađuju i druge poslove: basistica Tea Tidić, naša mama u bendu, krasna osoba, žena predana radu. Tea ima svoj band Cherrybombz, svira u blues triu sa tršćanskim kantautorom Frankom Getom i djeluje u raznim udrugama i aktivna je i na raznim eventima u Puli i šire, a uz sve to radi i kao urednica portala u Glasu Istre - šta reći.
Dušan Prosen koji svira hammond orgulje i klavijature je stari znanac slovenske R'n'R scene... svirao je u sastavima Četrta dimenzija, Šank rocku i drugima... Osnivač je prvog privatnog radija u bivšoj Jugoslaviji, on je i arhitekt interijera i eksterijera - ukratko svestran čovjek.
Marco Mattietti je bubnjar iz Trsta koji poznaje više glazbe od ikoga kojeg sam upoznao. Balkan mu je u malom prstu, a predanost glazbi kompletna. I on svira u više bendova kako autorskih tako i u bendovima koji sviraju obrade, a između ostalog svira s Teom u bendu od Frank Geta.
- Koje je značenje naslova albuma "Dok plačeš i smiješ se"?
- Ljubav! Život! Življenje! Prisutnost! Vjera! Odrastanje!
- Album je objavljen u digitalnom obliku, te je objavljen i prvi spot. Kakvi su daljnji planovi Verveta?
- Album je objavljen u digitalnom obliku u izdanju "Dancing beara". U cijelosti ga se može naći i poslušati na YouTubeu, Deezeru, Spotifyju, i-Tunesu i ostalim glazbenim platformama, a planiramo raditi i fizičko izdanje, CD-e i LP ploče. Spot je objavljen za pjesmu "Dobar dan" i dostupan je na YouTubeu.
Daljnji planovi? Svirke naravno, planirana je turneja širom regije, ali zbog "novog normalnog" za sada sve stoji u zraku.
- Kako vidiš budućnost glazbene industrije, s obzirom na trenutnu situaciju s koronavirusom i ograničenjima vezanim za koncerte?
- Kao što svi znamo, glazbenici kao i ostali zanati diljem Svijeta u velikoj su krizi. "Ne želim reći ništa konkretno o tome jer ne znam ništa ni ja" - rečenica je to koja možda ne znači ništa, a ujedno govori sve. A otprilike nam na ovaj način i predstavljaju virus.