Otišao je jedan od najcjenjenijih glazbenika ovog podneblja, veliki pjevač koji nikad nije zaboravio svoje istarske korijene

„Oni koji uspiju ostati skulirani nazivaju se rutineri, ja nažalost to nikad nisam uspio postati.

Moje najbolje izvedbe su definitivno one koje ne čuje nitko, dakle, kada sviram sam uz akustičnu gitaru u svom stanu i pjevam. Dovoljno je da jedna osoba uđe u prostoriju i da se to odmah pretvori u ozbiljan koncert za mene, a da ne govorimo što se događa s mojom dušom, tremom, to jest stresom kad izlazim pred primjerice 12 tisuća ljudi na Exitu ili 15 tisuća ljudi na Danima grada Kragujevca. Toliko me ti koncerti pomaknu da mi trebaju dani i dani da se spustim“, izjavio je prije deset godina Massimo Savić za Glas Istre, nekoliko dana prije nego što je održao uspješan koncert u Domu hrvatskih branitelja Massimo Savić.

Nažalost, Massima ovog rođenog Puležana koji se nakon odlaska iz Pule često vraćao u svoj rodni grad, više nikada nećemo vidjeti. Opaka bolest, a radi se o karcinomu pluća, prekinula je njegov život u 61. godini.

„Naš tata, suprug, ponos i ljubav, Massimo Savić, napustio nas je nakon kratke, ali herojske borbe. Iako je otišao s ovoga svijeta, u našim će dušama živjeti vječno; nasmijan, topao, snažan, pun ljubavi i satkan od umjetnosti. Zauvijek ćemo biti tvoje cure“, objavile su u petak navečer na Massimovoj Facebook stranici njegove supruga Eni i kćer Mirna.

Kako stoji na tim stranicama, Massimo je „jedan od najcjenjenijih i najtraženijih glazbenika ovog podneblja. Svoj jedinstven glazbeni pečat ostavio je već u 80-ima, kroz radove s bendom Dorian Gray, a kasnije je pokrenuo izuzetno uspješnu samostalnu karijeru. Dokazao se kao vrsan interperet na albumima "Vještina" i "Vještina II" da bi sa pjesmom "Iz jednog pogleda" njegov uspjeh postao nezaustavljiv. Massimo je dobitnik najvećeg broja nagrada

Porin za mušku vokalnu interpretaciju i podjednako je cijenjen i od publike i od kritike“.

Kako stoji na biografija.com, Massimo je rođen je 6. lipnja 1962. godine u Puli. Do 3. godine života živio je u Raši. No, tada su se njegovi roditelji rastali i on se preselio s majkom u Aversi, mjesto pokraj Napulja gdje se povezao s tetom Eleonorom koja ga je podučavala talijanskim narodnim pjesmama. Massimo se školovao u Istri do 10. godine svog života.

Potom se odselio u Milano na godinu dana, a zatim je iz Milana otišao u Australiju, u Sidney gdje je pohađao Bellevue Hill školu i završio 5. i 6. razred. Nakon toga se vratio u Istru. U Zagrebu je završio Tehničku školu te je po zanimanju precizni mehaničar za medicinske instrumente. Kada je imao 6 godina otac mu je umro od leukemije.

U Istri je upao u loše društvo te je sudjelovao sa svojim prijateljima u ozbiljnom prijestupu.

Čuvao je stražu dok su njegovi prijatelji krali stvari iz supermarketa. Od teže kazne spasio ga je socijalni radnik s kojim se morao viđati nekoliko puta tjedno. Ubrzo je kupio električnu gitaru koju je svirao i po 10 sati dnevno te samo nakon nekoliko mjeseci vježbanja postao jedan od najboljih gitarista u labinskom kraju.

Godine 1979. odselio se u Zagreb. Nedugo nakon dolaska u Zagreb osnovao je band Dorian Gray koji se raspada 1986. nakon dva objavljena albuma. Massimo je bio član udruge Labin Art Expressa u okviru koje je nastao band Metal Guru. Godine 1998. s Metal Guruom Savić je predstavljao Hrvatsku na EXPO-u u Lisabonu.

Godine 2002. potpisao je ugovor s Aquariusom i nastao je album “Massimo”. “Vještina I” i “Vještina II” su albumi koji su Massimu donijeli veliku popularnost. Na njima se nalaze autorske pjesme i obrade pjesama poznatih i popularnih pjevača poput Gibonnija, Azre, Bijelog dugmeta. U rujnu 2008. objavio je album “Sunce se ponovno rađa”, a krajem iste godine nastupio je u Beogradu u prepunom Sava centru. Karijeru mu je obilježio i koncert pod nazivom “Massimo sings Sinatra”.

U studenom 2011. nastao je njegov novi album “Dodirni me slučajno” na kojem se nalazi istoimeni hit te duet s Ninom Badrić “Prospi riječi”. Album “1 dan ljubavi” je izdao 2015. godine. Iste godine je postao članom žirija s Aleksandrom Kovač, Željkom Joksimovićem i Tončijem Huljićem u

poznatom glazbenom projektu “X Factor”. Za Valentinovo 2014. i 2015. rasprodao je zagrebački Dom sportova. Massimo je svoju popularnost potvrdio i rasprodanim Sava centrom u Beogradu, a dobitnik je 9 nagrada Porin među kojima je i ona za izvedbu pjesme

"Canzone per te" još jednog slavnog Puljana Sergia Endriga koja se našla na albumu "1947", projektu koji su pokrenuli i gurali Puljani Edi Cukerić i Mauricio Ferlin.

Godinu dana nakon što je tog travnja 2012. nastupio u prepunom Domu hrvatskih branitelja, bilo je vrijeme za samostalni nastup u pulskoj Areni gdje je odlučio obilježiti 30 godina svoje karijere. To se činilo kao velik zalogaj, no nije bio nikakav problem za Massima koji u rasprodanu Arenu tog ljeta 2013. stiže na valu hita „Suze nam stale na put“ i kao i brojnih drugih hitova koje je nastavio nizati praktički do zadnjeg trena. „Sjaj u tami“, „Dodirni me

slučajno“, „Iz jednog pogleda“, „Mali krug velikih ljudi“, „Stranac u noći“, „Odjednom ti“, no pjesma koja bi na njegovim koncertima izazvala totalno, nepatvoreno oduševljenje među ionako već raspoloženom publikom bila je „Zar više nema nas“ koju je snimio s Nenom Belanom i koju je te vruće ljetne večeri također izveo u Areni gdje je pozvao još neke prijatelje poput Nine Badrić, Vlade Kreslina, Šajete, dua Meritas... Taj je koncert bio toliko velik i važan da ga je čak i HRT izravno prenosio. Međutim, i HRT ima svoja programska ograničenja tako da je koncert potrajao i nakon što su se televizijske kamere u njemu isključile.

- Pula je za mene izuzetno važna jer sam rođen u Puli. Od trenutka kad sam se rodio prošlo je pola stoljeća i sada ja imam solistički koncert u pulskom Amfiteatru. Mislim da je to, neću reći vrhunac glazbenog stvaranja u Hrvatskoj, ali je sigurno nešto što usrećuje glazbenika koji tog dana ima koncert u Areni. Meni Istra označava djetinjstvo, Pula je oznaka za moj rodni grad, ja sam vam jedan od onih ljudi koji smatraju da bi svakom turistu koji dolazi u Istru ili Dalmaciju ili na otoke trebalo naplatiti 100 eura poreza na ljepotu, ispričao mi je Massimo u razgovoru prije koncerta.

I te večeri u Puli Massimo je još jednom pokazao koliko je ostao vjeran svom rodnom kraju i potvrdio onu staru da „krv nije voda“ pustivši grupu od 50-ak svojih Rašana besplatno na koncert. Štoviše, on ih je pozvao, pripremio besplatne ulaznice i sve organizirao te im se joši zahvalio kada su došli.

- Raša… Pa to je moja rana mladost! Živio sam i u Napulju i u Sydneyju, ali Raša je moja oznaka za djetinjstvo. Tamo imam puno prijatelja, ljudi s kojima se kužim. Najčešće se čujem s Ivanom Mohorovićem Đoserom, mojim prvim bubnjarom. I danas uživamo razgovarati, veli Massimo. "Arena je ionako već bila krcata pa što znači tih 200 besplatnih karata koje su otišle na nekoliko adresa. Može biti samo bolja atmosfera! Altruist sam, volim davati iz zadovoljstva, ne očekujući ništa zauzvrat, objasnio je tada kolegi Igoru Radiću koji je pisao o ovoj lijepoj gesti velikog pjevača.

No, to nije bilo dovoljno – Massimo se u Rašu vratio 2017. održavši tamo i tada svoj prvi koncert nakon skoro 40 godina. Nakon vijesti o smrti neki od Rašana oprostili su se od njega na Facebook stranici „Volim Rašu“ uz poruku „Neka mu je laka zemlja“.

U to vrijeme činilo se da je Massimo na vrhuncu, ali taj vrhunac u njegovom slučaju trajao je jako dugo. Izgledalo da je da sve što takne mora pretvoriti u zlato, nizao je hitove, nizao je albume ali i uspješne nastupe. Vraćao se često u Istru, nastupao u pulskom Istarskom narodnom kazalištu ili na Kaštelu, u Rovinju ili pak blizu Barbarige te drugim mjestima.

Uvijek je bio tu. Posljednji put došao je u pulsku Arenu kao gost ovog ljeta i to upravo da bi odao pčast njegovom kolegi Akiju Rahimovskom koji je otišao početkom 2022. Massimo je te večeri pjevao „Pusti nek traje“... Trajat će i Akijeve i Massimove pjesme još dugo, one će se pjevati i slušati, bilo da se radi o autorskim skladbama ili obradama kojima je Massimo znao udahnuti novi život. Bio je on neka zbilja vrsta hrvatskog Franka Sinatre čije je pjesme također izvodio. Pjevao je Massimo svojim istovremeno jakim ali i nježnim, čistim glasom, s nevjerojatnom dozom samo njemu svojstvene osjećajnosti.

Znao je on odabrati prave suradnike jer, kako nam je rekao u jednom intervjuu, „Ja sam kapetan broda koji se zove Massimo Savić“ i taj brod je znao kuda mora ploviti i kako izbjeći da ne udari u neku hrid ili santu leda. Na koncu je došao do 17 albuma i karijere koja nije pokazivala znakove posustajanja, karijere čiji je vrhunac i dalje trajao, nakon svih ovih godina. To je zbilja bila neka „tajna vještina“ u koju će teško biti proniknuti.