Piše Robert Matteoni
Gradske face su govorile, on je prava faca
(Pexels/Milivoj Mijošek)
Obožavao sam uvijek Pulu, sa svim njenim ljepotama i slabostima. Nešto je posebno u ovom gradu i koliko te god nerviraju neke stvari i ljudi, čim odeš na par dana ‘vani’, jedva čekaš da se vratiš. U moje vrijeme živjelo se puležanski, s društvom od 20-tak ljudi koji su se družili u ‘Brionima’, kod Karlućia, Iže… Bio sam sa svima dobar. Danas? Imam svoj život, treniram, odigram neki meč za gušt, ali nakon 4-5 sati boravka na tenisu, dosta mi je. Kako god okreneš, godine idu, vidiš samo koliko mi je kose manje. No, ne dam se, I danas pozivam koga hoće na tenis meč. Peraje? Danas bih malo teže nekog dobio u perajama koje čuvam u ormaru nakon 25 godina. Lijepa uspomena. Imam pehara za izvoz, nekad su se davali samo oni, novca je bilo malo - citat je ovo iz jedne od "Šetnji na 7 brežuljaka", rubrike koju sam u ovom listu pisao početkom milenija.
Sugovornik je bio poseban tip. Zaljubljenik Pule, iako ga je životna dinamika odvela desetljećima daleko. Pričali smo na Valkanama, bila je 2002., na terasi ondašnjeg restorana Valtera Pačića, okupljališta i sporta(ša). Već do tada sam imao priličan broj ekskluzivnih razgovora, s velikim i manje značajnim sportskim facama, ali njegova mi je priča bila iznimna. Ne sjećam se da sam se toliko od gušta smijao kao kad mi je Riba, kako su ga svi zvali, pričao svoju jedinstvenu priču. Imao je tada 54 godine.
- Faca? Valjda su cijenili to što sam oduvijek bio svoj tip - krenuo je nervozno paleći cigaretu. Vječni nemir u pokretu, razmišljanju, življenju. - Moj je život u početku obilježio razvod roditelja i iz nekog prkosa počeo sam s 14 godina financijski brinuti o sebi. Živio sam kod bake. Tenis sam počeo sa 7, pokojni Minček me vidio na Monte Zaru kako udaram badminton reketom i pozvao me "s ulice" na trening. Bio sam u školi i dobar igrač rukometa, nogometa, čak sam vodio i rukometnu momčad Gimnazije, ali tata je govorio da "priznaje" samo tenis. Ušao sam u ekipu na "Partizanu", koju su činili Homokijevi, Gigi Sorbola, Grdalić, braća Zimolo i njihova sestra. Igrali smo na betonu rukometnog igrališta, pa na Uljanikovoj "petici" pored dvorane, na betonu Neven Kirca (Šijana). Trčali smo do Runka, gdje se isto igrao tenis.
Druga su to vremena bila.
- I to kako. Već s 12 godina smo išli na turnire s "Pulom". Imali smo jedan reket i to drven na dva tenisača, pa se igralo kako se stiglo. Tko je imao svoj reket bio je bogat čovjek, o patikama da ne govorim. Čim bi nam beton "pojeo" đonove, rupe smo krpali kartonom. Trenirali smo i igrali s 2 loptice, muka živa.
Svaki je početak težak.
- Kasnije je opet bilo teško, cijeli je život tako. S 14 godina se pokazalo tko će ići dalje u tenisu, ostali smo Miro Homoki i ja. Sa 16 sam bio u krugu juniorske reprezentacije Jugoslavije, a godinu i pol kasnije sam prešao i u zagrebačku Trešnjevku. Tada je već bilo više love. Dobivao sam stipendiju, financirala nas je INA, a imao sam i neki novac za odvojeni život.
Tako je počeo glamurozniji dio priče. Družio se, primjerice, s popularnim Šerfezijem.
- Družio? Igrao je Ivica Šerfezi tenis bolje nego što je pjevao! Po meni je on ploče prodavao upravo na račun bijelog sporta. K tome, supruga mu je bila teniski prvak Jugoslavije!
Počeo si osvajati turnire?
- Dobio sam mnoge "Istarske rivijere", bio prvak bivše države. U Jugi je tada bilo ukupno 7-8 turnira, borio sam se kao lav u doba kada su još dominirali Nikola Pilić, Jovanović, Franulović, Špear…
Potreba te odvela u inozemstvo?
- Nisam imao novaca za studij, DIF i ekonomiju, pa sam se snalazio. Tata, koji je bio predstavnik turističkog saveza u Njemačkoj, sredio mi je da ljeti dva mjeseca dođem raditi kao trener amaterima. Tako sam odradio posao s direktorima Buderus- Hiedelberga (vlasnici pulske Cementare), zaradio koju marku.
Ali si još brže trošio i "platio" je studij?
- Došao sam do apsolventskog staža, ali dalje nije išlo. Upisao sam nastupe u Davis cup reprezentaciji Jugoslavije, u Kings cupu te nakon dvije godine "gostovanja" u Njemačkoj došao je trenutak da preselim definitivno.
Bilo je to u vrijeme nogometnog SP-a u Njemačkoj?
- Da, išao sam u Wetchlar, kraj Franfurta gdje sam trenirao i igrao. Kasnije sam bio izbornik regije, vodio nekoliko drugih jačih klubova, da bi vrhunac doživio kao trener Stuttgarta, u to vrijeme istinske teniske meke. U roku od 3-4 sezone postali smo prvaci Njemačke i Europe u juniorskoj konkurenciji. Ta je momčad bila temelj da se Stuttgart domogne Bundeslige i bilježi velike rezultate.
U toj se momčadi našao i talentirani Carl Uwe Stebb?
- Sjajan tenisač. Došao mi je u ruke kad je bio mali kao moja kćer Nastasija i vodio sam ga do njegovih top dana. Steb je postao svjetski igrač, ušao je u top ten, a s Borisom Beckerom je, kao savezni kapetan, osvojio prvi puta za Njemačku Davis cup i postao svjetski prvak.
Steb je govorio da si mu puno pomogao?
- To se znalo, često smo razgovarali i razrađivali taktičke varijante, prije svega kao veliki prijatelji koji se međusobno poštuju. Bilo je tako sve do povijesnog uspjeha protiv Wilandera i njegove Švedske u Fradu.
Čuješ li se i danas sa Stebom?
- Naravno, odnos je prijateljski, Carl je komentator tenisa na Sat 1.
Lijepo ti je, dakle, bilo u Dojčlandu?
- Pa je, za ničim ne žalim, iako bi netko drugi na mojem mjestu "prokleo" vrijeme u kojem smo igrali. Nije bilo novaca kao danas, ni približno. Dok sam ja, na primjer, pobijedio legendarnog pobjednika Wimbledona Stana Smitha i dobio 600 maraka kao premiju, nakon par godina došao bi tip ala Leconte na nekakvu revijalnu zafrkanciju i digao 120 tisuća maraka.
No, ti se nisi žalio. Pravi boemi nikad ne kukaju.
- Nisam! Bilo je mjeseci kad sam zarađivao čistih 12 tisuća maraka i živio sam.
Što ti to znači?
- Znaš ono, nema štednje kao u Škota, već trošilo se.
Kažu mi neki iz tvoje generacije da si znao po ljeti navečer potrošiti i pet tisuća maraka?
- Dolazio sam ljeti u Pulu, prema kojoj sam osjećao veliku nostalgiju, da bih se družio s prijateljima, ispucao nakon što sam rintao cijelu godinu. Je, bilo je raspoloženja kada je u jednu večeru znao "otići" petak.
Organizirao si mnoge kampove po Europi, dovodio si po 300-tinjak stranaca ovdje u Pulu, na more i tenis, da si štedio mogao si biti…
- Milijuner! Živio sam i radio skoro 30 godina u Njemačkoj i da sam živio kao neki gastarbajteri, danas bih imao milju najmanje. No, otišla je lova. Imao sam neke hale, restorane gore, čak sam svladao posao kuhara da bi mogao otvoriti svoj "gasthaus", ali iako mi se dopadalo, nije išlo. Zapravo, zeznuo me rat u Hrvatskoj, nije bilo više tih kampova, u Njemačkoj je teniski boom završio, svaki se dripac počeo baviti trenerskim pozivom i to je to.
Igrao si s Iliom Nastaseom, Borisom Beckerom, kakvi su to tipovi?
- Igrao sam i protiv Orantesa, Steba, Smitha, njih sam znao dobiti, za razliku od ovih koje si spomenuo. Inače, svakog od njih, prije ili poslije, opiči slava u glavu, nije ni čudno kraj toliko love, medijske i druge pažnje. Zato u jednom trenutku "polude" I nadoknađuju sve druge užitke života. Ja sam to činio kontinuirano.
Smije se Riba, a onda se uozbiljio.
- Znaš kako je u vrhunskom sportu, tenisu, pogotovo u Njemačkoj. Dok si na vrhu, Bog si, ali kad jednom siđeš, nitko te ne šmirgla ni pet posto.
Da si danas u poziciji početka karijere, gdje bi te tvoj talenat doveo?
- Tko to zna. Činjenica jest da je danas sve drugačije, uvjeti su neusporedivi. Mi smo kao pulska ekipa bili prvaci Juge u pionirima i juniorima, a odlazili smo na put do Splita, Maribora, Beograda, Subotice, gdje smo imali "pokrivena" tri od najmanje 7 dana koliko su turniri trajali. Uzimali smo šampite i to je bio ručak, spavali smo na primjer na Medvešćaku ispod stepenica. U Borovu smo dobili svi proljev, a kad smo se oporavili, bio je potres u Skoplju pa nismo ni igrali. Vratili smo se kući gladni i umorni "za ništa".
Bilo je i egzibicija?
- Igrao sam ih i protiv legendarnog golmana Seppa Maiera u perajama. Dobio bih, iako je on odličan amater-tenisač. U normalnim mečevima sam znao dobiti i Kodeša, pa Maligana, Wimbledonske pobjednike.
Što si zatekao u Puli?
- Puno novoga i staroga. Da ovo nije grad kojeg jednom upoznaš i više ga ne možeš zaboraviti, teško bih izdržao tu učmalost. Jednu naviku ovaj grad nije promijenio kroz sve ove godine - destrukciju. Da je možemo izvesti, bili bismo bogati kao Bruneji.
Tako mi je pričao prije 24 godine Marjan Ribarić, legenda tenisa i boemska duša, zaljubljen u Pulu, iako rođen 1948. u Rijeci. Bio je Riba zbilja faca. Profesionalni tenisač od 1973. do 1985. Bivši Davis Cup reprezentativac bivše države koji je 1974. bio prvi rangirani tenisač Jugoslavije. Dvije godine kasnije u Beču je bio prvak internacionalnog turnira za prvenstvo Europe, a u finalu je pobijedio legendarnog američkog tenisača Stana Smitha, pobjednika Wimbledona. Kao trener afirmirao je čak 10 budućih prvaka Njemačke. Najjači Carl Uve Steeb, svojevremeno u Top ten svjetskog tenisa te izbornik Njemačke u Davis Cupu, nakon Nikole Pilića, koja je s Beckerom osvojila prvi put taj trofej.
Prije par tjedana pronašao je svoj mir. Sahranjen je na pulskom groblju. Teška bolest svladala ga je u 78. godini burnog mu života, kojeg je prolazio onako kako je on htio, i kako je mogao. Dojam dobričine bio je čvrst. Naoko naivan, ali suptilan u prepoznavanju folera. No, išao je dalje, po svome, i kako je kazao jedan zajednički prijatelj, Riba je mogao samo sebi štetiti. Bio je velika teniska faca, autentičan tip boema, Puležan gdje god bi ga život odveo.
