(Arhiva Novog lista, Luka Antunac / Pixsell)
Udio države u rastu BDP-a je dominantan, posebno u zadnje tri godine, kada je rasla masa plaća koje su vukle potrošnju. Na rast BDP-a su naravno dominantno utjecali i javni radovi iz Nacionalnog programa oporavka i otpornosti. Otkako smo ušli u eurozonu imamo i konstantni pritisak na rast cijena, što zbog inozemnih šokova, što zbog nemogućnosti domaće proizvodnje da na njih odgovori, a dijelom i jer su plaće jedno vrijeme pokušavale hvatati te cijene.
Visoke cijene su paradoksalno hranile proračun kroz "inflacijski porez", ali tome dolazi kraj. Jer, kao i svaki porez, veće prihode donosi do određene razine. Ako se pretjera, onda dolazi do obratnog efekta. To je jako izraženo u turizmu. Izgledno je da će sada trebati kočiti potrošnju. Jesenski rebalans morat će uključiti i povećane troškove obrane i subvencije zbog rasta cijena energije. Trošak sanacije otpada, o čemu se tek nagađa, nepredviđeni je izdatak koji će jako puno koštati i dugo trajati. U kratkom pak roku očekuje se novi rast cijena hrane što će dodatno izvršiti udar na standard. Kako dakle inflacija nastavlja rasti, sada uistinu većinom zbog inozemne komponente, a u proračunu više nema prostora da je plaće "zaprate", moglo bi doći do stezanja remena. Zaposleni pak u privatnom sektoru već odavno stežu remen pa za njih bitne promjene u tom dijelu i nema.
No, unatoč tome ministar financija Tomislav Ćorić sada na povećanje produktivnosti poziva privatni sektor. Mislim, pohvalno je da ga se uopće sjetio, a sjetio se jer mu sada treba, no što je s produktivnošću u javnom? Naravno da ona ne može biti jedini kriterij za javne servise, ali nema ni alibija za rasipanje. Je li se povećanim javnim rashodima u proteklim godinama stvorio temelj za održivi rast i rast produktivnosti? Masom plaća u javnom sektoru kupovao se politički mir, a sve je izglednije da bi se, bez obzira na sve, to opet moglo desiti. Ulazimo naime u predizbornu 2027., a rejting nagrižen aferama stranka na vlasti će vjerojatno opet htjeti nekako "popeglati".
Ministar se sad odjednom sjetio privatnog sektora jer postaje sve očitije da BDP više ne može vući javna potrošnja. Udio državne komponente u rastu BDP-a će se smanjivati. BDP će u takvim uvjetima sve više ovisiti o realnoj snazi ekonomije. A i ona je takva da se na nju rizično osloniti. I sam privatni sektor uvelike je oslonjen na javni što dugoročno nije dobro ni za koga. Privatni "otupljuje" konkurentnost, a javnom se stanjuje baza za ubiranje poreza. Ne može se samo distribuirati. No, ne može se, istina, ni generalizirati. Ima sjajnih tvrtki, koje uspijevaju i bez države. A i ima i resora unutar javnog sektora koji su također teško potplaćeni. Što se pak tiče povećanih rashoda, kupuje se oružje, a zdravstvo je primjerice pred kolapsom. Tko više za to ima razumijevanja. Ta agenda ima sve manju podršku i diljem Europe.
U Hrvatskoj je pak, kaže ministar, 84 posto proračuna zadano, što je i više od prosjeka EU-a. Bez rasta produktivnosti ta će fiksna komponenta dodatno rasti pa se više neće imati što ni raspodijeliti. Drugim riječima, mora se početi stvarati nova vrijednost. Produktivnost je omjer onoga što se stvorilo u odnosu na ono što se uložilo. S aspekta radnika, to znači da će raditi još više za istu plaću. U privatnom sektoru prostora za uštede više nema.
Minimalac se nešto dizao, no teret je podnio od svih zaboravljeni srednji sloj. Država se međutim tu prilično bahatila. Zapošljavalo se na svim razinama, a kao što vidimo, institucije su, unatoč kadrovskoj prekapacitiranosti, u krizi. Problem tako bazično nije ni u kvantiteti, nego prije svega u kvaliteti. Pretjerano kadroviranje je "samo" fiskalni problem. Loše kadroviranje postaje međutim problem opstanka nacije. Situacija s otpadom je ogledni primjer. Sa svih strana izranjaju deponiji pa sve podsjeća na onu sliku iz crtića gdje se u brodu koji tone stalno javljaju nove rupe koje se grozničavo pokušavaju začepiti, a brod ipak nekako plovi, iako se ne zna ni kamo ni do kada.