Piše Zlatko Crnčec
Kriminalce treba hvatati na djelu
(Milivoj Mijošek/Davor Kovačević)
Novo kazneno djelo do neke će mjere odvratiti buduće zagađivače. Ali i probuditi državne institucije. Barem na toj razini da kada prime prijavu građana, pošalju nekog na teren da utvrdi što se događa. Sve ovo što se događa zadnjih tjedana moglo bi pokrenuti institucije. Pa bi moglo pokrenuti i najpospanijeg uhljeba u nekoj najzabačenijoj, davno zaboravljenoj državnoj instituciji. A kojoj je u opisu posla sprječavanje kaznenih djela ili borba protiv zagađenja okoliša.
Ali samo pooštravanje kazne i uvođenje novog kaznenog djela teško da će od prljavog posla odvratiti nekakve prekaljene kriminalce, one koje kolokvijalno nazivamo mafijašima. A oni koji su odradili Gospić po svemu sudeći su baš takvi. Ovi dosad uhićeni bili su samo više ili manje izvođači radova. Naravno, i za to su po svoj prilici digli jako ozbiljan novac kojim su osigurali barem sljedeću generaciju obitelji. Ali ovdje se radi o tome da je najveću paru digao ipak netko drugi. Netko puno više od njih u kriminalnoj hijerarhiji. A takvi na leđima već imaju sigurno barem par doživotnih ako ih uhvate. Pa im jedna više ili manje i ne znači baš previše.
Uostalom, jedna od prvih stvari koje profesori govore studentima na uvodnim predavanjima Kaznenog prava je ona priča iz srednjovjekovne Engleske. U to se doba za džeparenje izricala smrtna kazna. A ona se izvodila javno, na središnjem gradskom trgu. Pa se uvijek okupljalo mnoštvo svijeta kako bi gledalo taj morbidni spektakl. A među njima i puno novih džepara koji su iskorištavali koncentriranost ljudi na ono što se događalo na provizornoj pozornici. To što se istovremeno smrtna kazna izvršavala baš za ono kazneno djelo koje su oni baš u tom trenutku radili, nije ih nimalo pokolebalo. To je izgleda naprosto ljudska priroda koja je svih ovih stoljeća ostala potpuno ista. Tko je ušao u kriminal, ostaje u njemu. Mafiozo koji je organizirao ulazak toksičnog otpada u Hrvatsku napravit će to ponovo prvom prilikom.
Osim, ako ne bi znao da bi mogao ekspresno završiti u zatvoru. Ako bi znao da su hrvatska policija, inspekcija i sve druge nadležne institucije postale toliko efikasne da se ni jedan sumnjivi šleper ne može provući. Ukratko, ako bi bio siguran da Hrvatska kao država konačno besprijekorno funkcionira. Da nema koga potkupiti jer su u sustavu gotovo svi ljudi kojima ne bi nikada palo na pamet da ulaze u bilo kakve aranžmane s nekakvim sumnjivim tipovima koji imaju namjeru opasno zagaditi njihovu zemlju. Njihovu Domovinu. Malo ovo možda jest i patetično, ali naprosto nismo mogli odoljeti. A ako u sustavu ima i onih koji bi možda bili skloni uzeti kakav novac sa strane, oni ga se ovaj put ne bi usudili primiti. Od straha da bi tog ili već sljedećeg trenutka bili uhićeni. To je jedini način na koji se može spriječiti svaki kriminal. Pa tako i ovaj s ilegalnim uvozom opasnog otpada. Samo uvođenje novog kaznenog djela uopće nije loše. Neka. Kao i uvođenje mogućnosti uvođenja doživotne kazne zatvora. Možda zaista nekog i odvrati od počinjenja ovakvih odvratnih kaznenih djela. Nije ni to nemoguće. Ali ono što država, svaka država, mora biti sposobna napraviti jest to da pohvata počinitelje kaznenih djela još dok planiraju ili su tek započeli činiti neko kazneno djelo. Pohapsi ih i strpa u zatvor. Koliko god u njemu bili, a najbolje što je moguće duže. Ako treba i doživotno. Neka budu. Ali najvažnija stvar bi ovdje bila to da kazneno djelo nije ni započeto, ili barem nije bilo dovršeno. To bi u ovom slučaju značilo da je država reagirala nakon što je prvih, recimo deset sumnjivih šlepera stiglo u silos u Gospiću. A ako nas sjećanje ne vara, kroz Gospić i ravno u silos prošlo je njih 18.000. A da ih nitko nije ni pokušao zaustaviti. Još jednom – 18.000. Ogromnih, velikih šlepera. Koje nitko nije zaustavio.
Ako bi ih se sada počelo zaustavljati, barem nakon prvih deset, bio bi to veliki korak naprijed. S ekocidom ili bez njega. Možda, ipak, bolje s njim. Neka i njega u Kaznenom zakonu. Neka idu na doživotnu.
