(Pexels/Arhiva Glasa istre)
Luca je sada bila jedina spona između života i smrti, izmedju umrlih i živih svoje obitelji; muž joj umro od sušice, iako je na švercu nabavljala od američkih vojnika preskupe antibiotike; otac joj posenilio, morala ga dati u starački dom, premda teška srca; a sada još i sin kao da do kraja gubi razum...
I cilo njeje živlienje hodilo je Luci prid oči tega dana, kad je tužna i brižna gledala dva svoja munjena zgubljena čovika, oca i sina, kako skarsaju sad na sprid njejih oči punih suz.
– A ča did govori mamo, da bi ta fašišton ud maještra ženu bija splašija ća, i tebe uženija?
– Did je šalvadigo kako i ti! A berite se doma oba dva, da me vrag uzme ko sad zajno miliciju ne zoven!!!
– Ni drugo milicije mamo, ne...
– Ni drugo šperance za me, aj tužna mi ura žalosna...
– Ala, ala mamo, nu, daj, kalmaj se, ter ča...
I Luca se domišljala kako bi je otac z takovin pričižin besidan kalmiva, kad je bila divojčica, trudna stupajući po badnju z grojzen kada se mošt delalo, ala, ala mala Luce, lipe nogice očeve, peštaj, peštaj ćemo vina načiniti, zima gre, Luce mala, ki ima punu konobu njemu će lipo praskati glavnja na ugnjišću, će ne boj se, ala, ala, badnji puni šeničice biličice ča su je Lucine rukice žele, trukinjica nan zlatna spod gredah visi za palentu zamišati Luci maloj mojoj lastavici ter grličici tičici očevoj pivajućoj, siena pun je duor za kravičicu ča će Luci maloj mlika namusti i puna kolarica jasenića lišća suhega za ovčice nan ča će mati vunu spresti Luci maloj bičvice uplesti lipo tilo moje...
– Io fui, tu fossi, lui fu, noi fummo, voi foste, loro fossero...
Ponavljala bi uglas lekcije iz talijanske gramatike.
– Ala poprdilo ter poprdilo talijansko, – rugao joj se otac, – kako ga lipo prlakvešti po latinsku. Ma svejieno mu je bilo drago kada bi ga na križini, dokle bi žene mašu molile a muški trešete zugali, uni renjikolo od maještra prčeći se u črnoj svilenoj košulji kako nieni konte tobože pofalija »brava vostra Lucia, signor Giovanni, essa sara una vera italianina«..., pak su mu se smijali seljani da ča Ive ter vi drugi ste kako nike Hrvatine a poteč van je jur vera figlia di Patria.
Plovan don-Luk trdo je drža našu stvar, kad bi bila ura od vjeronauka sve bi dici po hrvacki povida, učija hi naša slova, čitati i pisati. Samo bi prid školu vrga kakovega žveltega ragačića, pak kada bi on doša unutra, javizati da to ki gre, don-Luk bi zajno pita dicu:
– Chi e il nostro padre eterno?
– Iddio che sta nei celli! – bi mu rekli svi na bot.
Ive »Časantijareka«, prizvan je tako zato ča su ga čuli kako se pijan klati na tovaru proti gromači i razminje se š njin i samim sobon »iš, tote ću pasti«, i je, tovar da će priskočiti, i Ive bofff u gromaču, pak se ustaje i puti sebe samega »a ča san ti ja reka« pak i »Povidini« su hi zvali, ki Ive bi vajk ima zadnju besidu za reći, potle svakega: »san ti lipo ja povida«, pak mu je bija reka sprid ljudi niki Jadre »Boja« da ča Ive tuoja mora vajk biti zadnja kako da si pop, ča da da, ter vidu ljudi, ben znaš ča bin ti ja povida Jadre moj lipi, a ča to lipega Ive moj nu da čuju ljudi, ter to vero da ti je bolje mučati Jadre i s namon se ne metati, prike anke vero govni bin bija kapac već ud tebe pojisti..., i aaaahlhlaaa ljudi u smih...
Čuda tega se je kambijalo potle te prve vuojske, čuda i pričuda. Ive, kad su ga Rusi ranili u Galiciji sedavnajste, je doša doma i skupa z plovanon ala zbirati na kup sve te narodnjake po seli, ki da se rabi pripraviti ki da Auštrija bejata će pojti u njrnjak, a tamo dalje da je niki veli grad ča mu reču Pietroburgo i tamo da će vero biti kralj svih nas Slavinci ča smo rasuti valje svita kraju, sve tamo gori di žive ljudi ud leda učinjeni pak zduolun valje tamo di ni niš nego sablun di žive nike kamile ča su po čovik po tovar ča sam suoju gobu ji i vodu ž nje srče.
Don Luk bi ga kalmiva i povida za Jugoslavenski odbor u kojen naši Hrvati, Kranjci i Srbi drže našu stvar i da ćemo načiniti kako niko ujedinjenje z dvi bracke nan kraljevine ča da su Srbija i Monte Negro... pak bi don-Luk ordina da žene bandire hrvacke šiju i putija ljude pivati »Crven, bijeli, plavi to je barjak pravi«...
Po oštarijah u gradu bi se ćapali naši z Latini; »rosso bianco blu, tre colori de schiavitu« – oni našin, a naši njin »rosso bianco verde colori delle tre merde«. Ter vero su se priporučivali Talijani z Grada, ča bi kupovali vino od Ive, da šjor Ive, kada ovi naši dojdu, ter znate da smo mi vajk bili pretelji...
*Nastavak u sljedećem broju