Hrvati, čini se, polako, ali ipak sigurno počinju drukčije razmišljati. I to ne o politici koja je još uvijek tema većine razgovora. Ovaj drukčiji pristup odnosi se na nešto drugo. Oni koji imaju višak novca, ali ne samo oni, polako se udaljavaju od one stare doktrine da je nekretnina najbolji oblik ulaganja. Broj građana koji ne žele samo pod svaku cijenu kupiti stan ili staviti novac na vezanu štednju polako raste. Inicijative Vlade koje su dovele do toga da građani mogu kupovati državne obveznice i trezorske zapise pridonijele su njihovom zanimanju i za ostale vrste financijskih proizvoda. Tako da raste interes za investicijske fondove, ali i za ulaganje u dionice domaćih tvrtki. Nije to, naravno, još uvijek nikakav znak da su se Hrvati masovno odlučili okrenuti tržištima kapitala, ali nekakav trend je ipak vidljiv.

Prodaja državnih obveznica i trezorskih zapisa jedan je od rijetkih primjera u kojem je država odigrala pozitivnu i aktivnu ulogu što se tiče financijskog opismenjavanja vlastitih građana. Ako ne baš otvorila, barem im je odškrinuta vrata tržišta kapitala. Građani su pokazali da žele ulagati ako im se ponudi vrsta proizvoda koji mogu bez problema razumjeti. I kojem vjeruju jer iza njega ipak stoji država. Ljudi su shvatili da tržište kapitala nije mjesto na kojem mogu igrati samo oni veliki investitori, već da mjesta ima i za njih.

I to je najveći uspjeh ovih poteza. Naravno, pored toga što se kod građana zadužila jeftinije nego na financijskim tržištima, ona im je pokazala da postoji cijeli jedan svijet u koji dotad nisu nikad zakoračili. Nakon što je netko kupio državnu obveznicu, možda je potom došao na ideju uložiti u fond ili čak izravno u neku dionicu. Nedavni izlasci na burzu nekih tvrtki pokazali su da su i obični građani spremni kupovati njihove dionice. A ne samo institucionalni investitori. Dobro je to za građane. Dobro je i za državu. I za njeno gospodarstvo. Ulaganje u nekretnine dostiglo je već dugo svoje granice. Ako novac završava najviše u stanovima, onda se to osjeti i u gospodarstvu u cjelini. Svako uspješno gospodarstvo ne može rasti samo na kreditima banaka.

Gledajući sve ovo što se sada događa možda bi neki cinici, i to točno, rekli - sve je to premalo. I što je još gore, prekasno. Financijsko opismenjavanje trebalo je započeti još tamo u devedesetima, kada je počela privatizacija. Nije jedini razlog njenog neuspjeha bio to što je veliki dio stanovništva bio na bojišnici pa se nije imao vremena ni volje baviti privatizacijom. Stvar je bila i u tome što je zemlja iz samoupravljanja preko noći uskočila u kapitalizam. I još k tome tranzicijski. Država je tada ispala, moguće i namjerno, potpuno neodgovorna prema vlastitim građanima gurnuvši ih u nešto što ogromna većina njih apsolutno nije nimalo razumjela. Pa su korist imali smo oni koji su imali barem osnovne pojmove o tome što se događa.

Ogromna većina građana nije razumjela što to znači biti dioničar. A kamoli sve ostalo povezanom s tim. Financijska nepismenost postala je savršen saveznik netransparentne privatizacije. Nije to, naravno, jedini razlog zbog kojeg se mali broj ljudi obogatio tijekom tog procesa, ali svakako jest jedan od važnijih. Zbog svega toga aktualan rast interesa za ulaganja mora biti početak ozbiljne strategije. Financijska pismenost ne smije ostati privilegij ekonomista ili investicijskih savjetnika. Ona mora biti nešto što posjeduje svaki punoljetni građan. Puno se govori o uvođenju financijske pismenosti u škole. I to je super. Ali jednako je važno, možda i važnije, obrazovati odrasle. Oni već sada donose financijske odluke o kojima ovisi njihova egzistencija. Oni kupuju stanove ili ulažu životnu štednju u nešto. Njih treba odmah i hitno opismeniti za to što rade. Država treba iskoristiti ovu priliku, ovu živost među građanima, da kroz nekakvu javnu akciju napravi ono što nije napravila kada se provodila privatizacija. Ili kada su se pojavili krediti u švicarskim francima. Jest da bi to bilo prekasno da se spriječe lomovi iz prošlosti. Ali na vrijeme da se izbjegnu novi u budućnosti.