Piše Zlatko Crnčec
Hrvatska nema politiku za BiH
(Unsplash)
Ovo s rezolucijom brzo će se stišati. Čak i u Sarajevu gdje je ona puno veća priča nego u samoj Hrvatskoj gdje u široj javnosti prolazi manje-više neprimijećena. Ali problemi koji postoje će i dalje ostati. A najveći od njih jest taj da Hrvatska nema politiku prema BiH. Odnosno točnije, ima čak dvije, Vladinu i predsjednikovu, ali ni jedna nije do kraja zaokružena.
Milanović je gotovo pa dovodio u pitanje genocid u Srebrenici. Vlada je tu puno razboritija. Njena je politika prema BiH puno manje loša nego Milanovićeva. Diskretnim diplomatskim aktivnostima prije četiri godine postiglo se da je Christian Schmidt izmijenio dio izbornog zakona čime je onemogućena bilo kakva majorizacija Hrvata. Međutim, i Vlada zna napraviti poteze kojima potpuno bespotrebno iritira političko Sarajevo. Jedan od njih bio je sastanak vodstava HDZ-a i HDZ-a BiH usred Banja Luke.
Uglavnom, potrebna je aktivnija i promišljenija politika Hrvatske prema BiH. Treba prekinuti situaciju u kojoj je Milorad Dodik tijekom godina od taktičkog postao strateški partner. A to je s pravom crvena krpa za Bošnjake koji zbog toga nisu spremni ni za najmanje ustupke. Prekid strateškog partnerstva s Dodikom ključan je uvjet da bi bošnjačka strana uopće mogla i pomisliti na bilo kakve, ma i najmanje, ustupke BiH Hrvatima. Naravno, na bošnjačkoj strani postoji niz iracionalnosti i radikalnih zamisli. Ali odgovor na to ne smije biti strateško partnerstvo s vodstvom Srba u BiH. Koje pak jasno pokazuje da im suradnja s hrvatskom stranom tek puka trenutna taktička nužnost.
Vodstvo HDZ-a BiH uključilo se u Dodikovu politiku o navodnim strašnim progonima kršćana u BiH. Kao da se radi o Siriji. I onda tu priču spaja s načinom izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH kao dokaz tog progona. Kao dokaz da Bošnjaci ipak progone svoje kršćanske hrvatske sugrađane.
Naravno, postojeći način izbora duboko je nemoralan. Bošnjaci kojih je skoro četiri puta više nego Hrvata to koriste da biraju i svog i njihovog člana Predsjedništva. Ali ne radi se ovdje o bošnjačkom podmetanju, nego o tome da je rješenje koje to omogućuje potpisao Franjo Tuđman 1995. u Daytonu. Riječ je o previdu hrvatske strane koja je previdjela mogućnost da bi Bošnjaci mogli birati čak dva člana Predsjedništva, a Hrvati ni jednog. To je slovo Daytona. Istina baš nije duh, ali slovo definitivno jest.
Međutim, s druge strane Dayton je predvidio i niz rješenja i osigurača kojima se ne samo štite prava Hrvata nego im se omogućuje da imaju utjecaj na politički život u BiH jednako kao i Bošnjaci i Srbi. A prvi čine pola, a drugi trećinu stanovništva. Hrvati 15 posto. Predsjednica Vijeća ministara BiH je Borjana Krišto iz HDZ-a BiH. Dakle, premijerka na državnoj razini. HDZ BiH ima članove i državne i Vlade Federacije BiH. Ima vlast u kantonima s hrvatskom većinom. Dijeli je s Bošnjacima u mješovitim kantonima. Postoje kvote za Hrvatske predstavnike i u nizu državnih institucija. Tako da se baš ne može govoriti o nekakvom progonu Hrvata u današnjoj BiH. Naravno, postoji i radikalno krilo bošnjačke politike koje bi sva ta prava koje je Dayton dao Hrvatima željelo oduzeti. A taj svoj radikalizam provode kroz stari balkanski trik u kojem većinski narod uvijek promiče model jedan čovjek jedan glas, za što se uvijek može dobiti podršku površnih i naivnih europskih političara.
Da je hrvatska politika potpuno nesposobna analizirati složenost odnosa u susjednoj BiH, a kamoli ponuditi suvisla rješenja, pokazala je jučerašnja saborska rasprava. Sve se svelo na odgovor na inicijativu DP-a koji je kroz ovu rezoluciju pokušao povratiti dio nekadašnjeg rejtinga. U čemu, naravno, neće uspjeti. U samoj Hrvatskoj sve ovo malo koga zanima, a HDZ čvrsto drži glasove Hrvata u BiH. HDZ će na sljedećim izborima sigurno opet osvojiti sva tri mandata iz takozvane dijaspore. A DP će gadno stradati. Ovo s rezolucijom o BiH im sigurno pomoći neće. Kao što ni ova besmislena saborska rasprava sigurno neće pomoći Hrvatima u BiH. Dapače, mogla bi im samo naštetiti.
