piše Aneli Dragojević Mijatović
S oporavka i otpornosti na opskrbu i obranu
(AFP/Vedran Karuza)
Na američkim izborima Trump je srećom dobio protutežu u Kongresu, no još puna dva mjeseca upravlja nesmetano. Cijena nafte počela je padati jer se svi nadaju da će demokrati utjecati na smirivanje sukoba na Bliskom istoku, čime bi se otvorio Hormuz i prokolala nafta, kao crno zlato. Očekuje se stoga ovaj tjedan pad cijena goriva, koji je tržišno izazvan, a hrvatska će Vlada, kao što je i do sada, preko trošarina, po potrebi još i reagirati. No, iako se učinilo da bi mogli doći neki ljepši i mirniji dani, sve su glasnija upozorenja Europske komisije da se kod kuće drže zalihe vode, hrane i osnovnih potrepština u slučaju izvanrednih okolnosti. Sve su češće prijetnje u zračnom prostoru, te napadi na hladnjake koji rezultiraju bacanjem ogromnih količina hrane. Još se ne zna sa sigurnošću otkuda stižu i jesu li stvarni ili imitirani.
Kao građani dobivamo kontradiktorne informacije, što znači da se stvari preslaguju, a mi vidimo tek površinski sloj. Očekuje se i da bi Ukrajina sada mogla dobiti snažniju podršku Amerike, s obzirom da se Trump i Putin sve više doživljavaju u paketu. Nakon plana oporavka i otpornosti, Europa se okreće konceptu obrane i opskrbe. No, Europa je zatvarala rafinerije, što joj se sada obija o glavu. Klimatske promjene pretvorila je u izvitoperenu agendu koju je simbolički razorio Donald Trump.
Kao i iluziju da nam je obrambeni štit. Utoliko je bio koristan, za osvještavanje o našim zabludama. Rat u Ukrajini zapriječio je prolaz energenata sa sjevera, a rat u Iranu zatvorio Hormurški tjesnac. No, iako su na snazi sankcije, dio zemalja svejedno trguje s Rusijom. Na cijene nafte utječu nestašice i zapreke, ali i burzovne špekulacije. U svemu tome netko i zarađuje. Prerada nafte profitira, rafinerijski biznis cvjeta. Ovisnost o ruskom plinu njemačku je ekonomiju već ostavila na brisanom prostoru. No, teško će se iznaći kompenzacija: Stari je kontinent upućen sam na sebe. I zato s konceptom koji zvuči poput ratne ekonomije ne možemo biti zadovoljni. Neki kao da od obrane očekuju da im razvije industriju i izvuče ih iz krize.
Prije svega nam je potrebna diplomacija koja, bez obzira na sve, nikad neće odustati od toga da iznova napravi korak u pravcu mira. Europa se opet sudara i s konceptom samodostatnosti. A on nije neka specijalna filozofija, nego stvar bazičnog zdravog razuma: sposobnost da se proizvodi koliko se troši. To je volja da se obradi zemlja, proizvede hrana, osmisle poljoprivredne politike. To je odluka da se strateške industrije nikome ne prepuštaju, kao i odluka o kontroli financijskih tokova koji su krvotok svake ekonomije. To je i svijest da se ne može oslanjati samo na turizam i usluge.
To je strpljiva izgradnja industrijskih politika i obrazovnog sustava koji će sve to pratiti, bez rupa u prenošenju znanja kako bi se stvarali kadrovi koji će moći upravljati, a ne samo biti provodnici tuđih odluka. To je i zdravstveni sustav koji mora biti vrhunski, otvoren i dostupan, u koji će dolaziti raditi najbolji stručnjaci, a ne da iz njega bježe. Europa nije posve homogena ni jedinstvena. Kad zagusti, svatko misli na sebe. I stupanj razvijenosti zemalja je različit. Dio ih je itekako nastavio razvijati sve spomenute aspekte, one koji osiguravaju proizvodnju i opskrbu, razvijajući samim time obrambeni štit. Hrvatska je nažalost dio resursa prodala. Dio ih je zagađenih. Poljoprivreda je uvozno ovisna, industrija slaba, znanje sve tanje. A ne mogu se stupovi razvoja desetljećima zapostavljati, a onda kupiti neko polovno oružje i misliti da si riješio problem.
Svi aspekti opskrbe, ako su zadovoljeni, pretvaraju se u održivi obrambeni štit. To se sada jako vidi, gdje smo "najtanji", i što smo radili dosad. Postavilo se prošli tjedan i pitanje Ine, zašto je i kako morala biti prodana. Postavljeno je dakle pitanje odgovornosti elita. Kao i mogućnosti povratka Ine u državne ruke. No, nad prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati. Potrebna je politička svijest da se u nekim stvarima mora ispočetka. Inače Vladi uistinu nikad neće preostati ništa drugo nego da sidri cijene na kraju lanca, na policama, na kraju priče.
