Piše Zlatko Crnčec
Hrvatska je Jankomir
(Darko Jelinek, Igor Kralj / Pixsell)
Slučaj Jankomir dodiruje sve aspekte života u ovoj zemlji. Rasulo u zdravstvenom sustavu. Mogućnost da se ozbiljno kazneno djelo, snimljeno čak i kamerom, ni ne istraži. Najniže političko skupljanje bodova na svim stranama. I ono što je tu možda i najporaznije u cijelom slučaju. Ne ulazeći uopće u meritum stvari, zbog čega je umro nesretni Periš i tko je točno za to kriv, ali s Mjeseca je očigledno da tehničari definitivno grubo krše elementarne procedure u postupanju s pacijentima. A da nitko od tamo prisutnih naprosto ne vrisne, zavapi, zadere se. I zatraži da se prestane tući već vezanog pacijenta. Ni toga nema. Ima zaista nešto čudno i gadno, negdje tamo duboko u nama ljudima. Pa povremeno izađe na površinu.
Što se tiče bolnice Jankomir, tamo očito vlada teški nered. Kao i u cijelom zdravstvenom sustavu. Kao i u cijeloj državi. Kao i u cijelom društvu. Ne možemo mi bolje. Mi kao građani, kao društvo. Kao država. Ne može se napraviti sustav da ustanova kao što je bolnica Jankomir bolje funkcionira. Nije to baš tako težak posao. Imaš zaposlene, zgrade, pacijente, lijekove, krevete. Nema tu baš tako puno varijabli. Pa da se ne osigura, recimo, dodatno osoblje kojeg je očito premalo. I koje zaista radi jako težak posao. Novca bi se sigurno našlo i za njihovu dodatnu edukaciju. Posebno o procedurama kako hendlati krajnje kompliciranu situaciju ako je pacijent sa psihičkim poteškoćama izuzetno fizički snažna osoba. I osmisliti procedure kontrole postupa li osoblje zaista u skladu s edukacijom na kojoj se inzistira. Za to se ima čak i novca. Iako je prethodno vodstvo bolnice Jankomir u prilično gadnom kaznenom postupku u kojem ih se tereti da su zamračili 1,2 milijuna eura namijenjenih obnovi jedne od bolničkih zgrada.
U filmu i knjizi "Let iznad kukavičjeg gnijezda" psihijatrijska ustanova u šezdesetosmaškoj viziji svijeta prikazana je kao metafora represivnog bolesnog društva koje svoje građane čini mentalnim bolesnicima. Takva su bila vremena pa su i autor romana Ken Kesey i redatelj filma Miloš Forman inzistirali baš na toj dimenziji cijele priče.
Na sličan je način bolnica Jankomir također prava metafora države u kojoj se nalazi. Ne, naravno, na način na koji se u gore spomenutom filmu i knjizi željela prikazati Amerika krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Jankomir je metafora današnje Hrvatske. Sve je tu. Kaos, korupcija, bezakonje, politika koja čak preko mrtvih tijela želi do političkih bodova. I ono najgore. Grubi, okrutni i bešćutni ljudi koji u njoj žive. Sve je tu. Baš sve.
Bolnica Jankomir sad je u fokusu javnosti. Ali kao metafora današnje Hrvatske moglo je poslužiti i bacanje otpada, toksičnog i manje toksičnog, po djevičanski čistoj Lici. Ali i po svim drugim dijelovima Hrvatske. U slučaju Jankomir zna se barem žrtva. U slučaju s otpadom moglo bi ih biti više od jedne. Ali one će moguće ostati bezimene.
A i sama politika ovdje je nadmašila samu sebe. I vladajući i oporba. Svi. To lešinarenje koje je dolazilo sa svih strana bilo je mučno pratiti. Pa trebale bi valjda postojati neke situacije u kojima bi se moralo stati na loptu. Recimo, situacija kao što je ova. Ali ovo je Hrvatska. A posebno je tu zanimljivo kada se već spominje nedostatak financija za opremanje bolnica osobljem i svime ostalim. Dvije strane koje se već nekoliko dana verbalno cipelare oko Jankomira istovremeno najuže surađuju u pothvatu kroz koji namjeravaju spaliti par stotina milijuna eura za nogometne stadione. Je li ovo možda demagogija što govorimo, ali neke stvari u ovoj zemlji vrište do neba. U obranu politike ovdje ipak treba reći i to da u spaljivanju stotina milijuna eura za stadione ona ima gotovo pa unisonu podršku građana. Što drugo reći na to nego da građani imaju vlast kakvu zaslužuju. Vlast je samo odraz svih nas. Hrvatska je Jankomir. Čak možda i doslovno.
