Piše Robert Matteoni
Pobjeći od svih vrućina svakodnevice osvježavajući se uz Stoju
(KK Stoja, Milivoj Mijošek)
Stoja je poluotok, gradski turistički predio i jedan od mjesnih odbora Grada Pule. Obuhvaća gradske četvrti Musil, Vergarola, Sveti Petar, Barake i Valkane, te turističke predjele Valovine i same Stoje, na površini od 2.955.950 četvornih metara, gdje živi 1.622 stanovnika.
Tako nam ukazuje Wikipedija o našoj Stoji, gdje smo mnoge generacije provodili svoja bezbrižna tinejdžerska ljeta. Stoja je u mojoj vizuri toga, po svemu posebnog doba, bila i kupanje u "štabilimentu" kako su kupalište zvali naši stari. Bila je Stoja i hakl u betonskom krugu, to jest pozornici, gdje se igralo loptom s golim nogama te je trebalo biti vještim da se izbjegne svaki udarac i velika bol u predjelu prstiju. Stariji bi nam govorili, ako nisi spreman to pretrpjeti, nemoj niti ulazi u "arenu"… Stoja je bila i Valovine, kupanja s mladenačkim simpatijama, dalje od gužve u štabilimentu, ili podno ograde velikog autokampa duž cijele obale poluotoka. Stoja je bila i Grotte di Colombo (Galebove stijene) gdje su mnogi uz uživanje sunca i mora, nastojali pokazati svoju hrabrost i vještinu skokova sa viših, i uvijek rizičnih, visina.
Stoja je bila i avantura povratka u grad nakon cjelodnevne ljetne zabave i aktivnog ljenčarenja. Pašareta da bi se gasila žeđ, sladoled nasuprot okretištu autobusa, a onda borba za ulazak u ondašnja stara prometala. Uvijek gužve u određeno vrijeme (predvečer), i uvijek smo baš tada većinom svi išli kućama, a dragi nam (pre)bučni crveni autobusi, bili su nedostatni čak i kad su imali prikolicu.
Stoja naše mladosti. Ona je više-manje baš u to vrijeme dobila još jednu značajnu odrednicu. Bilo je to prije pola stoljeća, što zvuči jaaaako daleko, pa ćemo se držati priče o 50. rođendanu. Te 1976. godine osnovana je OKK Stoja, košarkaški klub, kao odraz velikog entuzijazma i ljubavi za taj sport.
Na te dane, i sve potom do danas, podsjetila nas je prošlog petka na razne načine svečana večer u Circolu. Prilično zauzet svojim poslom i tranzitom Pula-Zagreb-Pula nisam bio baš siguran da ću stići na tu decentnu proslavu 50 godina jedne košarkaške ideje, filozofije i postojanosti. No, nisam htio izostati, bez obzira na umor i teret nesnosne vrućine, iako me dodatno iritirala 20-minuta potraga za parkingom. Te večeri je u najljepšem amfiteatru na svijetu, nastupala globalna pop zvijezda Ricky Martin, i svako mjesto s plavim linijama na užarenom asfaltu bilo je zauzeto. Kao i obično, doza sreće i poklapanja pomogne jer se jedan gospodin s obitelji upućivao prema svom vozilu, i mahnuo je da će mi prepustiti mjesto. Simbolika benevolentnosti dragih sugrađana.
U Circolu je bilo vrlo ugodno. U vrijeme kada se stvarala priča o OKK Stoji, upravo je moja generacija na ovom mjestu, među ostalima, otkrivala čari večernje zabave, disco glazbe, rock klasika, bezbrižnosti druženja. Još kao klinac s roditeljima sam znao dolaziti krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. Iz današnjeg mi kuta to djeluje baš kao crno bijeli filmovi i prepoznatljive vizure plesnih večeri onog vremena, uz svečano odjevene parove, vrhunske plesne pokrete i živu glazbu. Bilo mi je dosadno, ali sjećam se dobro kako su moji roditelji uživali u tome, pogotovo u druženju s prijateljima i poznanicima, mahom uljanikovcima, pretežitoj komunikaciji istro-venetskim dijalektom te prilikom da se malo opuste nakon radnog tjedna, često od 7-19 sati.
Lijepo uređena dvorana Circola imala je jako važan alat ugode za tu večer. Klimatizaciju. Stoga nije bio problem što je bila praktično mala da primi sve one koji su došli odati simboličko priznanje, bilo kao bivši ili sadašnji akteri te povijesti. Mnogi su stajali, ali kako su u pitanju ljudi sportskog duha, bez obzira na dob, nisam primijetio da je itko gunđao. Kao da je svima ova svečanost dobrodošla kao osvježenje u toplotnim udarima ovog razdoblja. Istina, temperaturu je dizala voditeljica programa obilježavanja 50 godina KK Stoje, vrckava Jelena Vitasović, koja je sportskim ritmom poticala mnoštvo na proaktivno sudjelovanja u "igri". Mediji su već iscrpno izvještavali o toj svečanosti, o zaslužnicima koji su dobili priznanja, o mnoštvu podataka vezanih za 50. godišnjicu što je "Stoja" postala jedan od simbola tog atraktivnog pulskog predjela. Zato nema smisla ponavljati sve to, tim prije što je ovo premali prostor da bi se istaklo sve one pojedince koji su doprinijeli da košarkaški klub postane istinsko gradsko dobro. Ono čija je ideja i smisao postojanja vezan uz odgajanje mladih ljudi, kako za košarkašku (sportsku) vještinu tako i za životno sazrijevanje. Mnogi se takvoj ideji javno priklanjaju, ali vremenom podlegnu natjecateljskoj ambiciji i ulaze u velike dubioze. U KK Stoji ostali su joj vjerni od prvog dana, i zato ističem i moto kluba koji je naveden u monografiji tiskanoj upravo za 50.rođendan. "Nije važno u kojoj ligi igramo, najvažnije je da je klub dobar!".
Monografija. Čim mi je spiritus movens te priče, Davor Mišković, uručio jedan od 500 tiskanih primjera "Zovem se Stoja, i imam 50 godina" prva stvar koja mi je pala napamet bio je sličan trenutak prije 15 godina. Tada mi je pred ured stigao Anton Percan i dok sam se upućivao prema njemu, stao je vikati "imamo knjigu o pulskom nogometu!". Klasična reakcija velikog entuzijaste, navijača, privrženog Puli i njenoj povijesnoj zbilji, a koji je uložio goleme napore da bi sažeo priču o 100 godina nogometa u gradu na sedam brežuljaka. Davor Mišković nije iskazivao temperamentno svoje zadovoljstvo zgotovljenom pričom o povijesti kluba, ali se lako prepoznavalo emociju i svojevrsno olakšanje. Pripremiti takva djela nije lako, pogotovo u Puli, jer su dokumenti povijesti sporta oskudni, knjiga i monografija gotovo nije bilo. Upravo to što je sublimirana povijest KK Stoja, na 317 stranica, obuhvaćajući sve aspekte 5 desetljeća kluba i praktično faza gradske povijesti, uz mnoštvo kvalitetnih i atraktivnih fotografija, sve sustavno i pregledno, najveća je vrijednost ovog djela. I nije logično prepričavati, nego je poželjno uroniti u listanje monografije, kako bi stekli najbolje tko, što, gdje, kako i kada (pet temeljnih novinarskih odrednica) jest Stoja. Za svakog onog koji je bio, na bilo koji način, dio tih 50 godina, ta će monografija zasigurno razigrati mnoštvo emocija.
U njoj sam zapazio nekoliko detalja koje bi ovdje ipak naveo. Prvi je nešto što nije detalj nego ključan trenutak povijesti kluba. "Na inicijativu prijatelja sa Stroje osnovan je Omladinski košarkaški klub Stoja, čiji su osnivači bili: Igor Černe, Valter Grubišić, Boris Kalčić, Bruno, Ivan i Daniel Melon, Davor Mišković, Boris Nefat, Veljko Zenzerević, Edi Sanković, Toni Smoljan, Darko Tićak i Davor Vrčić." - piše na 12.stranici monografije. Njihova imena valja istaknuti jer su začeli jednu lijepu, kvalitetnu i društveno plemenitu ideju okupljanja mladih radi igranja košarke i općeg sazrijevanja. Koliko je ta ideja bila iskreno doživljena kao osnova, potvrđuje se kroz sve godine postojanja. Bilo je uspona i padova, klupskih i natjecateljskih, bilo je ulaska u viši rang i nekih ideja privatizacije, bilo je i onih željnih ambicija napredovanja u više rangove, ali naposljetku je uvijek prevladala temeljna ideja njenih osnivača. Stoja mora biti klub razvojnih procesa u košarci, rastu djece i doprinosu njihovom sazrijevanju za kasnije lakše uklapanje u društveni život i osobna napredovanja. Od dva temeljna problema KK Stoje, gdje trenirati zimi i kako osigurati proračun za normalno funkcioniranje, a koji su i definirali okvire u kojima se klub može kretati, danas je jedan riješen, a drugi se svakodnevno rješava entuzijazmom. Izgradnjom dvorane škole na Stoji, i zahvaljujući odličnoj suradnji njenih upravljača i onih u klubu, djeca i svi aktivni akteri kluba imaju kvalitetne uvjete za rad, cijele godine. Punjenje proračuna je mukotrpan zadatak, ali se upravo kroz energiju entuzijazma, uz podršku svih članova, pogotovo roditelja, u tome uspijeva. I zato svima u "Stoji" kapa do poda što u ovim teškim vremenima za amaterski sport, pogotovo u kontekstu gradskog doprinosa, uspješno održavaju klub na dobrim razinama.
Naposljetku, još jedan detalj me zaintrigirao iz monografije. Hobotnica je postala klupski vizual jer je jedna od najinteligentnijih morskih stvorenja, a koja je i krakata, i domišljata, što je analogija s inteligentnošću košarkaša koji su pritom visoki i krakati. U tom stvaranju novog vizualnog identiteta kluba tumačilo se i nastajanje imena Stoja. Bio je to odraz kvartovskog imena, ali u knjizi se navodi: "to ime korijene vuče iz starohrvatskog pojma "stojnica" što je bilo ime za mala ribarska skloništa i kućice, kakve su se gradile duž obale u davna vremena. Te su građevine služile ribarima koji su u ovom slučaju dolazili u često i višednevni ribolov iz Premanture, Banjola, Vinkurana i drugih okolnih mjesta, na području rta Punta del Lovo, tadašnjeg poluotoka Signole, da se odmore, sklone od nevremena ili skladište svoju ribarsku opremu. Zahvaljujući tim kolibama koji je na tom mjestu očito bilo podosta, Signole je postao Stoja, a tim je i budući susjedski kvart dobio svoje ime."
Eto, zahvaljujući monografiji kluba i njenom autoru doznao sam kako je moj pradjed živio ribarski život na (današnjoj) Stoji i udomaćio se u njenom okruženju. Okruženju u kojem stari(ji) Puležani i Puležanke dolaze kao u gradski dnevni boravak. Da bi se sretali, družili i uživali ljepote prirode. Mlađe generacije, čini mi se, sve više se tome okreću i ljeti, i zimi. Kao što se stvari odvijaju u KK Stoji. Čestitke na prvih 50 rođendana!
