Piše Dražen Ciglenečki
Vučić odlazi da bi se vratio
(Foto Stephane Lemouton/SIPA)
Aleksandar Vučić podnio je ostavku na mjesto predsjednika Srbije i od danas je samo "običan" građanin i član Srpske narodne stranke. Ali, Vučić će i do 25. listopada, kada se održavaju prijevremeni parlamentarni izbori što ih je on raspisao, upravljati susjednom državom. I Ana Brnabić, koja kao predsjednica Narodne skupštine sada formalno obnaša dužnost predsjednice Srbije, i premijer Đuro Macut nebitne su političke figure u sustavu kakav je Vučić kreirao. Neće se u idućih mjesec dana on moći predstavljati kao predsjednik i obavljati protokolarne obveze, ali će i dalje donositi odluke. Uostalom, premda je kao predsjednik imao vrlo ograničene ustavne ovlasti, slične Zoranu Milanoviću, njegova je politička moć bila ogromna. Čitav poredak bio je podređen Vučiću. Sada je pitanje hoće li tako biti i nakon izbora, na kojima će Srbija dobiti novog premijera, a Vučić se poslije devet godina želi vratiti na tu poziciju. Protekle dvije godine na ulicama gradova Srbije doslovno gomila ljudi demonstrirala je protiv Vučićevog režima. Zaista je impresivno djelovala ta pobuna naroda i stoga nisu čuđenje izazivale česte procjene, pa i u hrvatskim medijima, da je Vučić - gotov. Ali, eto, politički je preživio i planira se prebaciti na položaj premijera kako bi u Srbiji sve ostalo isto. Vučić je, dakle, nesumnjivo žilav odnosno autoritaran sustav koji je uspostavio uopće nije lako srušiti. U potpunosti je Vučić lišen karizme, ostavlja dojam člana gradskog komiteta SK iz Aleksinca sedamdesetih godina, u njegovim javnim istupima nema ni grama duha, iritantan je u ponavljanju svojih patetičnih fraza, ali očito posjeduje politički refleks i snažnu volju za samoodržanje.
Otkad je preuzeo vlast u Srbiji, na svim izborima, parlamentarnim, predsjedničkim i lokalnim, lagano pobjeđuje. Što znači da je, pomoću strogo nadziranih medija i još nekim nimalo demokratskim metodama, uspio većinu Srba uvjeriti da je jedino jamstvo stabilnosti i prosperiteta zemlje. I što u toj situaciji mogu studenti, koji su poveli masovne prosvjede uslijed pada nadstrešnice u Novom Sadu, a danas mu prijete s vlastitom izbornom listom? Posve je to neizvjesno. Na toj su listi možda pristojni, ali mahom šire nepoznati ljudi bez političkog iskustva. Na njezinom je čelu kardiolog i redovni profesor Ilija Srdanović, koji se ne usudi sudjelovati u televizijskom sučeljavanju s Vučićem. To svakako nije pozitivan znak. Debate obično nastoje izbjeći oni koji su na vlasti, izazivači ih očekuju puni entuzijazma kako bi poslali poruku da su bolja opcija.
Srdanović, kojeg Vučićev agitprop već intenzivno diskreditira kao okorjelog neprijatelja Srbije, međutim, odbija sučeliti se s čovjekom kojeg pokušava maknuti s vlasti. Ne čini se to pogođenom strategijom. No, protivnicima Aleksandra Vučića ne manjka vjere da su ga u prethodnom razdoblju toliko oslabili da će 25. listopada pasti na izborima. Za Hrvatsku bi sigurno dobar bio takav rasplet. Nije riječ o tome da je Vučićeva Srbija za nas realna opasnost.
Makar je možda Vučiću na zidu u dnevnom boravku zemljopisna karta Srbije s granicom Virovitica - Karlovac - Karlobag, nema bojazni da bi on započeo rat s Hrvatskom, naredio jedno jutro napad na Ilok, Tovarnik i Vukovar. Istina je da se Srbija ozbiljno naoružava čak i ofenzivnim oružjem, ali sasvim je isključeno da Vučić, kakav god bio, planira zaratiti s Hrvatskom kako bi proširio teritoriju svoje države. U to ne vjeruju ni hrvatski desničari koji ljude tradicionalno plaše Srbijom. Ali, nije ugodno u neposrednom susjedstvu imati režim čiji je vođa toksičnom retorikom prepreka normalnim međudržavnim odnosima. Doduše, ako bi Vučić doživio poraz na izborima, ne znači to da bi premijer kojeg bi predložili studenti odmah objavio da je "Oluja« bila legitimna hrvatska vojna operacija i da brojni pripadnici srpske nacionalne manjine nisu protjerani nego da su sami otišli na taj tužni put.
Neće na vlasti u Srbiji nikad biti netko sa stavovima o ratu na prostoru bivše Jugoslavije u prvoj polovici devedesetih koji se podudaraju s hrvatskim. Razložno je, međutim, vjerovati da bi promjena dovela na vlast u Srbiji umjerenije, liberalnije političare. A, to bi onda utjecalo i na društvenu klimu u Hrvatskoj, u kojoj ne manjka nacionalističkih ispada.
