PIŠE Zlatko Crnčec
Ustavni sud blokira politički lov u mutnom
(Arhiva Glasa Istre / Google Maps)
Ustavno sudovanje je političko sudovanje. To je jedna od prvih stvari koje profesori na pravnim fakultetima govore svojim studentima na početku kolegija Ustavno pravo. Jer to je naprosto tako. Dio područja kojim se bave ustavni sudovi, ili u nekim zemljama redovni koji se bave ustavni sudovanjem, naprosto ili nisu izrijekom regulirani zakonom ili Ustavom. Ili jesu, ali nedovoljno precizno. Pa u oba slučaja ako postoji prijepor zadnju riječ daje tijelo koje se bavi ustavnim sudovanjem. Naprosto nije tehnički moguće u zakonima i ustavima normativno propisati baš sve situacije koje se mogu dogoditi jednom društvu. Kao što nije moguće, iako se neki upuštaju u tu opasnu avanturu, pravno normirati baš sve interakcije među ljudima. Tako da je nužno imati neko tijelo koje bi u takvim slučajevima donijelo svoj pravorijek. Odnosno protumačilo što Ustav propisuje u nekoj situaciji. Kao i to je li u skladu s Ustavom neki zakon kojeg je parlament donio.
U Americi ustavno sudovanje provodi Vrhovni sud. Dakle redovan sud koji je inače zadnja instanca za žalbe u redovitim sudskim postupcima. Ali dokaz da svi prihvaćaju da je ustavno sudovanje političko jest i to da se u svakoj predsjedničkoj kampanji itekako propituje kakav je svjetonazor kandidata. To je važno jer daje odgovor kakvu bi osobu kao budući predsjednik predložio za suca Vrhovnog suda. Liberalnih ili konzervativnih svjetonazora. Što je jako bitno ako pred Vrhovni sud dođe neki predmet u kojem se moraju razriješiti neki svjetonazorski prijepori. Pa je tako prije par godina nova konzervativna većina srušila desetljećima staru presudu da je pravo na pobačaj zajamčeno na razini cijele Amerike. I vratila pravo odlučivanja o tom pitanju na razinu pojedine federalne države. O pravu na pobačaj američki Ustav ne govori baš ništa. I zato je tu prazninu morao svojim odlukama popunjavati Vrhovni sud.
I baš je u tim prazninama možda i cijela stvar oko toga zbog čega će se po svoj prilici popunjavanje Ustavnog suda odgoditi najmanje za razdoblje do iza sljedećih parlamentarnih izbora. Jer u hrvatskom državno pravnom sustavu postoji toliko puno praznina i rupetina da je objema vladajućim strankama itekako bitno da imaju svoju većinu u Ustavnom sudu. Dakle, najmanje sedam od mogućih 13 sudaca.
U normalnoj zemlji parlamentarne demokracije naprosto je nemoguće da Ustav ili odgovarajući dijelovi zakona ostave i najmanji prostor za nedoumice oko, recimo, načina na koji se nakon parlamentarnih izbora formira nova vladajuća koalicija. U Hrvatskoj to nije slučaj. Vidjelo se to 2015. kada je tadašnja predsjednica Republike nakon samo par tjedana međustranačkih pregovora željela raspisati nove izbore i nametnuti svoju Vladu. Čak su se i ustavni stručnjaci oko toga podijelili. Da ipak nije došlo do teške ustavne krize treba zahvaliti činjenici da je u zadnji tren iz rukava izvučen Tim Orešković.
Ili kada je na prošlim izborima predsjednik Republike Zoran Milanović poželio biti istovremeno i kandidat za premijera, nigdje, baš nigdje, u Ustavu ne piše ništa o tome je li to ustavno ili nije. HDZ-ova većina u Ustavnom sudu presudila je da nije. Da je SDP imao većinu sebi sklonih ustavnih sudaca, oni bi zasigurno presudili da jest. Tragično je da jedna zemlja članica EU može dovesti samu sebe u takvu situaciju.
Ono što treba napraviti jest dotjerati i Ustav i odgovarajuće zakone da budu jasni, nedvosmisleni i da predvide što je moguće više mogućih varijanti. Posebno kada je u pitanju djelokrug i način rada najviših državnih institucija. Samo tako bi se moglo doći u situaciju da je ipak manje bitno kojoj su opciji i kojem svjetonazoru skloniji pojedini ustavni suci. Samo tako bi se mogla izbjeći aktualna situacija u kojoj se obje velike stranke bore za prevlast u Ustavnom sud. To je ponašanje donekle očekivano jer to tijelo odlučuje o najvažnijim pitanjima koja su trebala biti, a nisu, normirana Ustavom i zakonima. A nisu jer je hrvatska politika navikla loviti u mutnom. I to i njena lijeva i njena desna strana.
