Piše Aneli Dragojević Mijatović
Prekrižili socijalizam, ali zadržali inflaciju
(Arhiva Novog lista / Pexels)
Dok je dosad prevladavala inflacija potražnje, ili kombinacija inflacije ponude i potražnje, gdje su plaće - dok su mogle - lovile cijene, sada se radi samo o inflaciji ponude ili inflaciji troškova. Ona je izazvana naftnim šokovima i geopolitikom. Kako plaće više ne love cijene, izostaje komponenta potražnje, pa se inflacija malo hladi, ali se hladi i cijela ekonomija i neminovno se snižava standard. Guverner HNB-a Ante Žigman očekuje ne više tako veliki pritisak na rast cijena hrane, no sve ovisi o tome što će dalje biti na međunarodnom planu. Hrana je nužno dobro, za kojim je potražnja neelastična, pa kada rastu cijene hrane, onda to najviše osjećaju najniži dohoci, prije svega umirovljenici i građani s plaćama oko tisuću eura. To im dostaje desetak dana, a u nastavku mjeseca obiteljski se dohoci, ako je moguće, spajaju, i onda se čudimo zašto kod nas mladi najduže ostaju s roditeljima. Pa zato što je tako najjeftinije. Obitelj na okupu drži - zajednička nabava. Jer hrana obara cjenovne rekorde. Počelo je nakon što je uveden euro. Poklopilo se. Međutim, ono zaokruživanje cijena koje je uslijedilo, kao da više nikada nije prestalo, niti hoće, pa je primjedba guvernera da je bitno da se inflacija ne ukorijeni zakašnjela, jer se nažalost već ukorijenila i inflatorna očekivanja rade svoje.
No, njeni korijeni sežu puno dublje. Istina je da na vanjske šokove ne možemo utjecati. Ali, moglo se činiti puno više, da kad novi šok dođe, budemo spremniji. U svakoj krizi se zaključi isto: Hrvatska je mala i otvorena ekonomija, te time još ranjivija na vanjske šokove. Treba činiti sve da se ta ovisnost smanji kako bi se šokovi lakše apsorbirali. Imali smo EU fondove, bit će ih još. Ali, to je priljev koji nije ojačao otpornost. Samo je kupio vrijeme. Sada k tome imamo i euro, što otežava kontrolu kapitalnih tokova, a upravo smo se njome nekako obranili u krizi 2009., kada je središnja banka praktički zabranila odljev kapitala. Sada se više ne može ni to. Banke rade što hoće. Europska unija daje bezbroj mogućnosti za one koji imaju što ponuditi. No, naša se proizvodnja hrane dodatno smanjila, deficit u razmjeni raste. Uvozi se čak polovica domaćih potreba za hranom. U poljoprivredu stalno idu neke potpore, no jednostavno se proizvodnja ne može dići na razinu koja bi nas obranila od rasta cijena. Nema zajedničkog nastupa. Nema povezivanja, nema zadruga. Riječ zadruga čuli smo nedavno u kontekstu ulaganja u špekulativni fond. Ironija sudbine. Slično kao i s pojmom "PPK Velebit". Gdje se nekad proizvodilo, a danas, je li, znamo što je tamo. Ekonomisti objašnjavaju da se, ako se hrana proizvodi, na cijene može utjecati kroz sam proces, u njihovom nastajanju, umjesto da se zamrzavaju i plafoniraju dekretom, kada je već sve gotovo i kada su već svi u lancu ugradili svoje profite. I onda se na trgovce vrši pritisak da forme radi ističu neke stare cijene, kao da će to išta riješiti. Tako smo došli u paradoksalnu situaciju da u tržišnoj ekonomiji imamo cijene koje su više planske nego onda kada je ekonomija tobože bila planirana. I plaće se, međutim, zbog dominacije javnog sektora, također mahom dogovaraju s Vladom. Ali, zašto socijalizam samo za zaposlene u javnom sektoru? Ne želimo ni mi u privatnom biti diskriminirani.
Uglavnom, ono pametno se nije zadržalo, ali se zato inflacija vratila, u novom, kapitalističkom ruhu. Istina, dok je bila kuna - nije je bilo. Čim smo ušli u neku monetarnu integraciju, eto i cjenovne nevolje. No, svi su ti problemi bili tu i dok se tečajem umjetno održavao privid stabilnosti. Treba mijenjati strukturu ekonomije da bude manje trgovačka i uvozna, a više industrijska i proizvodna. To već i vrapci znaju. Ali, ne ide preko noći. I oni rijetki složeni proizvodi - čast izuzecima - imaju nizak multiplikativni efekt zbog velikog udjela uvozne komponente. To su lanci koji se grade godinama, desetljećima, ali se, kako smo vidjeli u privatizaciji, u trenutku mogu rasturiti. I rad se uvozi, štoviše, da nema stranih radnika cijela bi naša uslužno orijentirana ekonomija stala. Sav se bijes pak nekih političkih stranaka, koje si umišljaju da su suverenističke i državotvorne, sad usmjerio prema tim stranim radnicima, kao da su oni krivi za ovaj ekonomski apsurd, kao da su oni svih ovih godina vodili naše katastrofalne politike.
