Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike: Društvo Istrana

Prethodni dio pročitajte ovdje.

U Zagrebu se skrasilo na tisuće Istrijana koji su potjerani, pobjegli od strane talijanske fašističke vlasti između dva svjetska rata.

U Karlovcu je osnovana i posebna gimnazija za polaznike - djecu iz Istre, izbjeglih Istrana. Bili su smješteni u barake na Trešnjevci, ali i po drugim dijelovima grada. Još 1922. godine Istrani u Zagrebu osnovali su svoj klub pod nazivom, koliko se sjećam, "Klub Istrana". Kada sam ja studirao (1957. - 1962.) u njega su zalazili pretežno studenti koji su studirali u Zagrebu. Raniji Klub Istrana je bio zamro tj. nije više bio aktivan.

Stoga je nas nekolicina Istrana devedesetih godina inicirala ponovno osnivanje društva Istrana.

Međutim, prije nego krenem s opisom aktivnosti oko osnivanja našeg društva, osvrnut ću se na neke Istrijane iz starijih i novih (u to vrijeme) generacija zagrebačkih Istrana.

Grupa Istrana sastajala se – družila i prije mog dolaska u Zagreb 1986. godine, pa sam se i ja pridružio toj grupi uskoro nakon dolaska u Zagreb, s kojom me upoznao i povezao moj školski kolega Aleksa Ladavac, koji je, koliko se sjećam, radio u Bina Istri, firmi koja je imala sjedište u zagrebačkom neboderu u strogom centru grada. Ta se grupa sastajala svake subote, prije podne, u kavani hotela Dubrovnik na trgu Bana Jelačića. Jezgru spomenute grupe sačinjavali su: Berto Črnja, Ljubo Drndić, Etore Poropat, dr. Sirotić, dr. Brnobić, ovo dvoje posljednjih bili su prijeratni izbjeglice iz Istre, sjećam se još jednog, mislim da mu je bilo prezime Doblanović. Povremeno, zapravo vrlo često tim bi se "veteranima" osim mene, pridružili Milan Rakovac, Aleksa Ladavac, Mario Mikolić, Albino Čehić, Ercole Golja (on se međutim nakon isteka mandata saborskog zastupnika 1990. godine vratio u Istru), Bassani Quintino i dr.

Bilo je to vrlo ugodno druženje, tema je vrlo često bila Istra, ali smo se "širili" i na druga područja. O nekima od njih reći ću nekoliko riječi, zato što sam se s njima više družio, bolje ih upoznao, ili su mi (možda) bili simpatičniji – bliži, često ih se sjećam.

Prvog bih istaknuo Berta Črnju, za kojeg sam i ranije čuo.

Njegovog brata Zvanu sam upoznao još ranije kada sam bio na osnivačkoj skupštini Čakavskog Sabora u Žminju, koji nije bio dobro primljen od nekih drugova iz tadašnje Zajednice općine Rijeka. U pamćenju mi je sastanak u Rijeci, kada je jedan "drug" (iz Rijeke) poprilično oštro govorio o Čakavskom Saboru, u obranu kojeg je temperamentno istupio Ive Siljan, tadašnji direktor Glasa Istre, a pridružio sam mu se i ja, nešto blažim glasom. Čakavski Sabor nikada nije zabranjen, djeluje i danas, veliku je ulogu odigrao pogotovo u širenju naše kulture, naročito čakavice. Sa Zvanom Črnjom sam uz svog kolegu Marija Kalčića, koji ga je i poznavao, jedne zgode obilazio Barbanštinu i Sutivanac, kojom prilikom smo svratili u rodnu kuću M. Kalčića u Reguliće a potom i moju rodnu kuću u Varožu. Volim i danas Zvanove stihove na jedinstvenoj žminjskoj čakavici. Nakon smrti u Žminju mu je postavljena bista, prisustvovao sam činu postavljanja biste.

Već prilikom prvog susreta s Bertom Črnjom na mene je ostavio snažan dojam. Ni Berto mi nije bio nepoznat. Dapače, znao sam da su braća Črnja bili izbjeglice prije rata, zatim u partizanima, znao sam da je Zvane bio jedan od osnivača Glasa Istre, još davne 1943. godine (mislim) u Gorskom Kotaru usred rata.

Za Berta sam čuo da je napustio komunističku partiju, te je imao "status" disidenta. Znao sam i to da je moj kolega, diplomirani pravnik, da je neko vrijeme bio sudac Vrhovnog suda RH, zatim odvjetnik. U tim našim zagrebačkim razgovorima, nekada i u četiri oka, pokazivao je živi interes o svemu što se događa u Istri, znao je da ja nisam prekinuo veze s Istrom, odnosno Istranima i da često putujem kući, a i rekao sam mu da se ne mislim za stalno preseliti u Zagreb. Naravno da smo razgovarali o mom poslu, posebno sam ga detaljnije informirao o događanjima vezano za reizbor sudaca Vrhovnog suda. On je ta zbivanja pratio i putem medija, znao sam, to mi je rekao, da je bio u društvu - prijateljskim odnosima s Vladom Gotovcem i Vladimirom Primorcem, o kojima je govorio sve u superlativu, dok se o Milanu Vukoviću izražavao vrlo negativno, dobro ga je poznavao, obojica su bili odvjetnici. Godine 1992. Berto Črnja je izdao knjigu pod naslovom "Zbogom drugovi". Promocija knjige Berta Črnje održana je u Klubu Istrana (Ilica 13) pred prepunom dvoranom. Knjigu mi je poklonio s posvetom "Prijatelju Frančuli, dragom Sutivančanu - Berto Črnja"

Nakon mog povratka u Pulu, samo sam se ponekad vidio (kada bih došao u Zagreb) i čuo s Bertom Črnjom. Sjećam se nakon što sam u Glasu Istre, svojevremeno, napisao moj osvrt na odluku o ukidanju Statuta Istarske županije, posebno onih odredbi koje reguliraju prava talijanske nacionalne manjine, javio mi se pismeno, podržao moje stavove. Pismu je priložio jedan dokument iz doba NOB-a, mislim da se radilo o iskaznici ili slično, koji je bio dvojezičan (na hrvatskom i talijanskom jeziku) uz opasku "…zar ćemo Talijanima uskraćivati njihova prava koja smo mi priznali u partizanima, kada smo se zajedno (Hrvati i Talijani) borili protiv fašizma…"

Osobno smatram da i Berto Črnja zaslužuje da mu uz brata Zvanu bude postavljena bista.

Drugi Istrijan u Zagrebu, koji me je impresionirao, ne samo po svojoj visini, već i po nastupu, elokvenciji, a i životopisu, kojeg sam od ranije znao, bio je Ljubo Drndić, iz Karojbe, jedan od, zajedno sa bratom Stipom, pokretača ustanka u Istri, inicijator donošenja i autor teksta povijesnih "Pazinskih odluka" iz rujna 1943. godine, o raskidu s fašističkom Italijom i priključenju Hrvatskoj. Ta odluka je potvrđena na drugom zasjedanju ZAVNOH-a Antifašističkog vijeća narodnog vijeća Hrvatske, a kasnije i AVNOJ-a. Nije mi poznat pobliže njegov put nakon oslobođenja, znam da je bio u diplomaciji, ambasador u nekim zemljama. Kada sam ga upoznao bio je u mirovini.

Osim rasprave, razgovora, a sve ga je zanimalo, Ljubo Drndić volio je zaigrati briškulu i trešete, što smo ponekad on, Berto Črnja, Albino Čehić i ja, ali i drugi iz našeg "kruga" i prakticirali u nekoj gostioni gdje je kartanje bilo dozvoljeno. Bio je jako vezan za Istru, Karojbu, gdje je i pokopan. Sjećam se dirljivog teksta njegove kćerke Daše napisan o svom ocu, objavljenog u Glasu Istre.

Moram svakako izdvojiti i Milana Rakovca, sina narodnog heroja Joakima Rakovca, kojeg sam od ranije dugo poznavao dok je boravio u Puli. Sjećam se, mislim da me pamćenje ne vara, da ga je Ivan Siljan, direktor Glasa Istre, doveo za glavnog urednika, do tada je radio u nekom časopisu. Bili smo u dobrim odnosima, kretali smo se i sretali u istom krugu ljudi. Sve je više postao poznatiji i prepoznatljiv kao pisac, književnik, pjesnik, polemičar. Još i danas imam u memoriji njegov roman "Riva i druzi" o Puli nakon oslobođenja i jedne ironične pjesme "Četire veture", o četiri sina koji iz grada dođu na selo kod roditelja i umjesto da pomognu roditeljima, natrpaju svoje automobile svime što su oni mukom proizvodili, i vraćaju se u grad. Nastavio je uzlaznom linijom, i koliko se sjećam u Zagrebu sam ga zatekao na mjestu glavnog urednika ili urednika kulture na HRT-u. Bilo ga je milina slušati, radi se o pravom intelektualcu, lijeve orijentacije, nadam se da nije "gambija bandiru". I dalje je aktivan iako nije puno mlađi od mene, javno nastupa, posebno u Glasu Istre. Nažalost, rijetko kontaktiramo, pratim ga, ali ne onoliko koliko bih htio. Svakako zauzima vrlo visoko mjesto u istarskoj, a po mom mišljenju i hrvatskoj, kulturi - književnosti. Drago mi je, a to sam negdje pročitao, da su mu izašla "Sabrana djela".

Još jedna osoba bila mi je izuzetno draga, a to je Albino Čehić, rođeni Puležan, novinar i publicista, koji je svoju mirovinu dočekao kao novinar – urednik na Hrvatskom radiju. Kao novinara ga nisam često slušao jer inače nisam ljubitelj radija, ali sam ga, naročito za vrijeme boravka u Zagrebu, često viđao jer je bio stalno nastanjen u Zagrebu. Obavezno bi preko ljeta boravio u Puli gdje je imao mnogo prijatelja, još iz djetinjstva, pa smo se tu i tamo znali naći. Bio je "ćakulon" i drag čovjek, omiljen među svima.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Povijesni revizionizam je vrlo agresivan. Istrani su ponosni na svoje partizane, narodnjake, svećenike, koji su pružili otpor fašizmu, oslobodili Istru od tog zla i priključili svojoj matici Hrvatskoj. PONOSNI SU NA ANTIFAŠIZAM
• KAKO JE ISTRA POSTALA NAJNAPREDNIJA REGIJA TADAŠNJE HRVATSKE: Priča o generacijama Istrana koji su 70-ih godina prošlog stoljeća reformirali Pulu
• "ISTRANIN U VRTLOGU PRAVOSUĐA I POLITIKE" - knjiga Rudolfa Frančule koja ruši tabue o "mračnom dobu komunizma"