Iza legendarnog imena
Od školskog terena do dvorane, ovo je priča o ljudima koji su stvorili KK Stoja
(Press)
Monografije, a posebice fotomonografije imaju važnu ulogu u očuvanju dijela baštine, kulture, tradicije, načina življenja, pa i sporta kraja u kojemu su nastale. Puno podataka, ljudskih priča, činjenica, momenata, uspona i padova jedne sredine ostalo bi zaboravljeno da nema dokumentiranog pristupa, a sažeti pedeset godina rada i djelovanja jednoga košarkaškog kluba zasigurno nije mala stvar. Potreban je veliki rad, trud, energija, strast i entuzijazam da bi se činjenice, brojevi, imena, pobjede i porazi pretvorili u slova, u jednu tečnu, informativno-dokumentarističku priču koja je i lirska, osobna koliko i kolektivna, osebujna, gdje se brišu granice između mikrokozmosa i makrokozmosa.
"Zovem se Stoja, imam 50 godina", priča o Košarkaškom klubu Stoja u vremenu od osnutka, 1976. pa sve do ove, 2026. godine donosi, u tvrdo ukoričenom bogato ilustriranome izdanju, na više od 320 stranica priču o nastanku toga kluba, o tome kako je sve to počelo, o teškim devedesetim godinama prošloga stoljeća te o trenutcima od krize do novog poleta, novim idejama na prelasku u novo tisućljeće, o strategiji razvoja KK Stoja u razdoblju od 2008. do 2013., dugom i niti malo laganom putu do nove dvorane na Stoji, razdoblju velikih uspjeha, važnosti memorijala povećenog Borisu Kalčiću-Bati, vezi s nezaboravnim Draženom Petrovićem i njegovoj uzročno-posljedičnoj ulozi u svoj toj lijepo košarkaškoj priči.
Spomenuti su i svi oni koji su uložili svoje vrijeme, talent, trud, entuzijazam za rad s raznim dobnim skupinama u tome klubu. Čitatelj može saznati i tko su bili osnivači i uprava KK Stoja kroz sve ove godine, ali i štošta o suradnji sa školama, koja je uvijek bila vrlo korektna, kvalitetna i plodna. Kakav je bio pulski derbi pod koševima, također se može saznati iz stranica ove knjige, kao i kako su se ljutili i feštali, podatke o vizualnom identitetu kluba te što drugi kažu o ovome klubu.
Urednik
Svega toga ne bi bilo bez Davora Miškovića, uglednog pulskog inženjera elektrotehnike, koji je tu od samih početaka te koji je dao puno klubu, ali i, kako veli, klub isto tako puno je dao njemu, u smislu građenja ove priče o uspjehu, o radu s djecom i mladima i praćenju njihova uspjeha, rada i djelovanja.
On je autor i urednik knjige, dugogodišnja naša kolegica Bojana Ćustić Juraga urednica je teksta i lektorica, a likovno-grafički urednik i dizajner je Zvonimir Čačić. Za nositelja projekta potpisan je Šime Vidulin, a nakladnik je Tondak, uz Edija Cukerića, koji je također dio ove priče.
- Dragi moji, sretna sam da je i do Vas došla priča o mojih prvih pedeset godina. Uh, 50 - ogroman broj, ‘ko bi se tome nadao kad su tamo u svibnju 1976. prijatelji sa Stoje osnovali klub... Ali, o tome ćemo kasnije. Najprije da Vam se predstavim. Punim imenom zovem se Košarkaški klub Stoja iz Pule, no svi me zovu Stoja, a ustvari nisam se baš ni rodila pod tim imenom. Moji roditelji nazvali su me OKK Stoja, a ono "O" na početku značilo je omladinski, jer ideja je bila da košarkaški klub služi mladima i da bude za mlade. Kasnije, nestalo je "O", promijenila su se vremena, ali ideja je do danas ostala ista. Posebna sam i po tome što nosim žensko ime - Stoja, a dobila sam ga po pulskom naselju u kojem sam rođena. U mojim tridesetim dobila sam i svoj znak - lik male hobotnice, a danas imam punih 50 godina. Tako, između ostalog, na simpatičan način u prvome licu "progovara" glavna protagonistkinja knjige, KK Stoja ili, jednostavno, Stoja.
Klub je formiran na inicijativu prijatelja sa Stoje sredinom svibnja 1976., kao što je rečeno, pod nazivom Omladinski košarkaški klub Stoja, a osnivači su bili: Igor Černe, Valter Grubišić, Boris Kalčić, Bruna Melon, Ivan Melon, Daniel Melon, Davor Mišković, Boris Nefat, Edi Sanković, Toni Smoljan, Darko Tićak, Davor Vrčić i Veljko Zenzerović.
- Sav teret osnivanja kluba (pisanje Statuta, registracija, osmišljavanje identiteta kluba i sve drugo što je bilo potrebno) iznijeli su svi spomenuti članovi kluba podjednako, te je za prvog predsjednika izabran Mesud Altić, a za tajnika Matijan Licul, piše na prvim stranicama knjige.
U knjizi se spominju sve promjene u klubu, nova vodstva, od ranih osamdesetih i Marijana Kolarovića koji je bio drugi predsjednik te Radeta Mitrovića, kao drugog tajnika, a 1981. pozvani su u klub Saša Dadić i Zvonko Drešćik, koji su započeli i reorganizaciju. Saša Dadić bio je i, mala digresija, bubnjar Atomskog skloništa.
Spomenimo i da su se treninzi ženske košarke odvijali od 1984. do 1986. u tadašnjoj dvorani OŠ "Vladimir Gortan". Nažalost, utakmica, osim onih na školskim prvenstvima, nije bilo - jer jednostavno djevojke nisu imale protiv koga igrati.
Ženska ekipa
Prvu žensku ekipu OKK Stoja činile su Majda Hadžiefendić, Mirjana Radetić, Miranda Macan, Dolores Boljun, Danijela Čanković, Soraja Bijažić, Sunčica Martinović, Ksenija Drešćik, Orijana Orbanić, Zorana Marov i Nadija Perković, uz trenericu Mira Knežević.
Ishodišno mjesto Kluba od samih početaka bilo je vanjsko igralište, odnosno "školsko".
- U nedostatku termina u dvoranama, uvijek smo se vraćali na "školsko", pa su ljeta bila posebno aktivna, od ljetne škole košarke do običnog hakla i druženja, pa sve do organiziranih turnira za sve kategorije, pa čak i igranja ljetne lige. Stalno smo tu pokušavali nešto organizirati, trebalo je najprije čistiti - to smo radili sami, pronašli smo građevinara koji će izgraditi zapisnički stol i tribine, a u tome su nam pomogli mnogi, kao na primjer vatrogasci (DVD Stoja), koji bi u okviru svojih vježbi oprali teren prije utakmica, piše na stranicama ove knjige.
Stoja je i definirana kao idealno mjesto za razvoj djeteta. Vrlo su nadahnute, osobne i specifične priče brojnih aktera.
Uspomene sa Stoje
Što o Stoji kažu neki od njezinih aktera. Toni Perković veli: "Drago mi je da pišete knjigu o 50 godina KK Stoje i da će tamo biti mjesta i za mene. Za mene KK Stoja uvijek ima posebno mjesto u srcu, početak mojeg dječačkog sna. S obzirom na to da sam svakodnevno boravio u dvorani, Klub mi je bio kao drugi dom. To mi je jedno od najljepših razdoblja u životu".
"Nakon što sam dugi niz godina bio u Klubu, drago mi je da su i moji sinovi Matej i Fabian dio KK Stoja, te da s velikim uzbuđenjem i radošću idu u dvoranu na svaki trening i prate utakmice svih kategorija Kluba", ističe Šime Vidulin.
Edi Cukerić navodi pak da najveća pobjeda ovoga Kluba nije ono što piše na semaforu - već ono što ostaje u ljudima koji su kroz njega prošli.
- Ono što KK Stoja čini posebnim jest prije svega atmosfera - radna, ali istovremeno topla i ljudska - u kojoj se njeguju sportske vrijednosti, međusobno uvažavanje i osjećaj pripadnosti, kako veli Tiziano Sošić.
