Piše Aneli Dragojević Mijatović
Građani solidarniji međusobno nego sa štrajkašima
(Arhiva Novog lista / Luka Antunac / PIXSELL)
Činjenica da uslijed obustave tramvajskog prometa u Zagrebu nije bitno povećan promet osobnim automobilima, te da su zasad izbjegnute velike gužve, ukazuje da se tramvajem voze građani koji stvarno nemaju izbor da, ako ne ide tramvaj, sjednu primjerice u svoj automobil. To su dakle oni kojima javni prijevoz stvarno i najviše treba, umirovljenici, studenti i radnici koji idu na posao, a nemaju auto kao alternativu. Ne voze se dakle tramvajem radi štednje ili jer tako žele. Oni su ovim štrajkom bili i najviše pogođeni. Najgore je što su neki morali strahovati hoće li stići na zakazane liječničke preglede na koje se i inače dugo čeka. Brojni su krenuli pješke ili biciklom, ili se pak snašli zajedničkim kvartovskim prijevozom. Vrlo brzo ljudi su se povezali i pomogli si međusobno. Nekoga je povezao susjed, a bilo je i građana koji su dobrovoljno vozili ukrug jer im je bilo žao sugrađana i jer su željeli pomoći, što je ljudski i plemenito. Istina je da pravo na štrajk ima svaki radnik u cilju poboljšanja radnih uvjeta i dostojanstva rada. I većina se obično s onima koji su u štrajku solidarizira, te pozdravi sindikalne i radničke akcije, koje su u kapitalizmu rijetke, a sve potrebnije.
No, ovdje se, kada se pogledaju plaće radnika u štrajku, a gdje medijalna plaća ide prema dvije tisuće eura, većini ljudi s njima ipak teško solidarizirati. Većina zaposlenih u Hrvatskoj, više od polovine, prima naime plaće niže od 1.350 eura, koliko otprilike iznosi medijalna plaća u zemlji. Tih 2.000 eura za većinu je standard za koji znaju da na postojećem radnom mjestu nema šanse da će ostvariti. Troškovi života išli su strašno gore, a mnogima za to vrijeme plaće nisu rasle, niti su približno slijedile skok cijena. Među radnicima s nižim plaćama većinom su radnici u privatnom sektoru od kojih mnogi rade i složenije poslove, za koje je potrebna visoka stručna sprema, a koje obavljaju uz puno niže plaće. I u javnom sektoru mnogi dobivaju manje od vozača - učitelji, medicinske sestre, dijelom policija.
Naravno da treba uzeti u obzir i težinu posla, satnicu, smjenski rad, ali opet, i mnogi drugi radnici rade zahtjevne ili rizične poslove, nemaju »ni petka ni svetka«, raspoloživi moraju biti takoreći u svako doba dana, a rade za plaće bitno manje. Naravno da stoji argument da tko i njima brani da štrajkaju, bune se i traže svoja prava. Na njima, na nama svima je odgovornost što je sindikalna scena brutalno zapuštena, a radnička prava poslodavcima zadnja rupa na svirali. No, oni koji su na tržištu znaju da je tržište neumoljivo. Već se odavno osjećaju poput građana drugog reda jer u njihovo ime nitko ne pregovara, a i da pregovara, pregovaračka pozicija bitno je sužena. Ljudi se boje za svoja radna mjesta, boje se buniti, jer znaju, ako budu radili probleme, lako će ih zamijeniti. Ako budu išli nešto dokazivati sudskim putem, to će trajati, a do tada treba nešto jesti i hraniti obitelj. Tako se pretvaramo u šutljivu većinu, i na radnim mjestima, i na izborima. Jedna opća apatija vlada, gdje ljudi sve manje vjeruju u institucije i promjene. Zato se sve tumači kroz vezu ovoga ili onoga s nekim u vlasti, i sve se iščitava kroz stranačke boje i iskaznice. Pa i ovaj štrajk. To je naš mentalitet koji nije bez vraga. Potvrdila se takva praksa u brojnim primjerima.
Ovih dana su tako mnogi primijetili kako sindikati ZET-a nisu bili baš toliko radikalni dok je gradonačelnik bio Bandić. Tomaševića se možda manje boje. Primijetili su i kako se sada manje priča o ličkom otpadu. Sidrene cijene, njihovo kvazi-uvođenje pa potom spektakularno odustajanje od te ludosti – opet je uspješno skrenulo temu na sporedni kolosijek. U Zagrebu je na vlasti Možemo!, kao jedina ozbiljnija opozicija HDZ-u. Isto tako, netko je ovih dana rekao da Zagreb ostaje nepokoreni grad. Tomašević kaže da ne želi popustiti jer ne želi proračun opet dovesti u probleme. Porastu li iznova plaće u ZET-u, rast će naime vjerojatno opet i cijene komunalnih usluga. Pitanje je s kim će se građani, ako štrajk potraje, a izvjesno je da hoće, solidarizirati, a od koga tražiti da ispostavi račune. I kako će se gradska vlast sada postaviti. Uz obustavu javnog prijevoza, gomila se i otpad. Strpljenje će vjerojatno biti sve tanje. No, za sada je, čini se, ipak jedan naprama nula za tramvaj 17.
