gradska štorija zvjezdana strahinje
Umjesto da se radujemo školskoj dvorani, mi je se bojimo
(Vizualizacija dvorane Gimnazije)
Zime 1989./1990. nismo imali dvoranu u Gimnaziji. Zadnji sat popodnevne smjene, od 18 do 19 sati, odrađivali smo tjelesni u kratkim plavim hlačicama i bijelim kanotjerama po mraku, zimi, buri ili kiši. Za zagrijavanje 15 krugova u trku oko igrališta.
I kasnije, kad su uredili malu dvoranu unutar Gimnazije, rijetko smo u nju ulazili zbog nagruvanog rasporeda. Ne mogu ni zamisliti kakva je gužva danas kad sva djeca Gimnazije, Strukovne škole i tko zna još kojih škola pohađaju samo jutarnju smjenu.
Da se te 1989./1990. spominjala mogućnost gradnje nove školske dvorane vjerujem da nitko ne bi imao ništa protiv. I sigurno ne bi nitko napadao ideju sportskog objekta namijenjenog djeci, kao što se danas radi u medijima i na društvenim mrežama, a bez da se pažljivo sagleda idejno rješenje. Dvorana bi se izgradila ili ne bi jer bi tako (samovoljno) odlučili oni koji snose odgovornost za grad i za školsku djecu. Srećom ili nesrećom, danas smo grad u kojem nema samovolje i u kojem baš svačije mišljenje treba uvažiti. Pojam "zainteresirana javnost" danas ima težinu, iako se se za istu tu javnost u međuvremenu malo toga stvorilo i izgradilo.
Vrijeme je u Puli stalo nakon te 1989./1990.. Djelom i zato jer se već po "defaultu" svaka investicija dočekuje na nož - čak i školska dvorana. Kao da je to neki objekt protivan zajednici, urbanizmu ili ekologiji. Niti je privatni hotel koji ruši stabla, niti je Kaštjun koji smrdi, niti tvornica koja zagađuje. Nije dvorana od korporativnog ili privatnog interesa, ali joj se svejedno ne radujemo nego je se bojimo.
U kakav smo to apsurd razmišljanja upali u vrijeme kad su nam puna usta dobrobiti djece, dječjeg razvoja i tjelesnog zdravlja, pedagoških i obrazovnih standarada...? Ma samo ti, Pulo, spavaj, generacije učenika se smjenjuju, prolaze djetinjstva i mladosti.
Je li predstavljena ideja dvorane dobro rješenje? Ne znam, ali se sigurno ne vodim onima koji ga kritiziraju bez da su ga dobro i pogledali. Ako ga gledam iz drugih kutova od onih koji se nameću javnosti, mogu reći: Rješenje uopće nije loše i uklapa se u gradsko tkivo. I sigurno je bolje od nikakvog.
Na idejnom prikazu vidim da je dvorana bitno niža od Gimnazije, zgradu ne zaklanja niti je dodiruje. Vidim da je površinom manja od današnjeg igrališta, da je objekt ozelenjen, na krovu su stabla i otvoren sportski teren. Vidim da se otvara i javni prolaz iz Trierske za Supilovu - bez žica i ograda. Vidim objekt koji sigurno nije ružan. Istina, ne vidim ulaz u podzemnu garažu - valjda zato jer se školskim dvoranama ne trebaju rješavati kronični problemi s parkiranjem.
Pokušao sam o temi dvorane razgovarati i s nekom odgovornom i upućenom osobom, koja bi detaljnije predstavila rješenje, ali je za sada previše opreza u igri! Shvaćam da se teško danas imenom izložiti sudu pulske javnosti. Zato, bez željenog sugovornika, jutros nisam napisao širi članak na ovu temu, već samo još jednu "Gradsku štoriju". Štoriju o gradu u kojem se 35 godina puno kritizira, a malo stvara.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
